|
Mladene Ančiću,
sažaljevam
tvoje studente!
I.
U tekstu Inventar
splitskoga kancelara i javnog bilježnika Tome Colutii
de Cingulo (Radovi Zavoda pov.
znan. u Zadru, sv. 47/2005. objavio si o meni (citiram u cjelini i
doslovno) sljedeće:
„Posljednji pak odjek od humanista utemeljene
'ilirske' tradicije, gotovo kao ironični povijesni post scriptum, no u stvarnosti tek kao rezultat i
posljedica neukosti i potpunoga nerazumijevanja povijesnoga gibanja,
pojavit će se na stranicama knjige koju u već bezbroj izdanja sada, na
prijelomu 20. i 21. stoljeća, uporno reproducira, a gdje drugdje do u
Splitu, gradu Tome Arciđakona i magistra Tome Colutii, tamošnji 'samouki povjesničar' Ivan Mužić.
Svoje je djelo o 'podrijetlu Hrvata', zamišljeno i ostvareno kao dio novoga
sklopa 'hrvatskog povijesnog narativa', on do
sada uspio tiskati u čak sedam izdanja – tri u Zagrebu, dva u Splitu, jedno
u Rimu (!?), te jedno u Zagrebu i Splitu. (Ivan Mužić, Hrvati i
autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije, Split, 2001.
Informacije o ranijim izdanjima donosi sam autor na posljednjoj stranici
knjige, gdje je tiskan i pregled izdanja ostalih njegovih djela.Već iz
samih naslova tih djela dadu su razaznati grandiozne autorove ambicije
sklapanja novoga hrvatskog povijesnog narativa
–njegove su teme naime redom: podrijetlo Hrvata, masonstvo u Hrvata,
Stjepan Radić, kardinal Alojzije Stepinac,
Katolička crkva, Ante Pavelić, te Hitler i Izrael.) Već je uz prvo izdanje
toga djela akademik Radoslav Katičić pokušao
samoukoga autora prilično blagonaklono i dobrohotno upozoriti na, u
najmanju ruku, nepouzdan i nekorektan postupak s velikim dijelom
literature. (Radoslav Katičić, Ivan Mužić o
podrijetlu Hrvata, Starohrvatska prosvjeta, ser.
III, 19/1989., pretiskano u: ISTI, Uz početke hrvatskih početaka,
Split, 1993.) No, u diskusiji koja se razvila i u svojim odgovorima,
sumiranim u 'Predgovoru' novim izdanjima svoga djela, (I. Mužić, o. c.,
str. 13–21.) pokazao je Mužić zavidnu dozu agresivne nekulture, pri čemu on
sam sebe očito zamišlja kao 'borca za istinu o Hrvatima' nasuprot onima
koji u njegovim predstavama predstavljaju 'sile komunističkoga mraka'.
Ovakve predodžbe i iz njih izvedene zamišljene slike predstavljaju u stvari
bît svih Mužićevih
djela, pa bi ih svakako valjalo posebice raščlaniti i dekonstruirati,
dovodeći ih u vezu s realnom društvenom potrebom za mijenjanjem povijesnih
paradigmi naslijeđenih iz ranijega (totalitarnoga) sustava. Uglavnom, kao i
većina suvremenih 'autodidakta', Mužić ne shvaća bît
znanstvenoga rada, iz čega proizlaze problemi s jasnim definiranjem
kategorijalnoga aparata i korištenjem već postojećih paradigmi. K tomu, on
očito ne razumije proces stvaranja i reproduciranja pojedinih ideja i
njihova uobličavanja u apstraktne konstrukte kojima se onda objašnjava
povijesno gibanje. Rezultat svega toga je njegov 'metodološki postupak'
koji počiva na ideji da se iz primarnih i sekundarnih vrela, kao iz kakve
skupine jelovnika različitih restorana, može preuzimati ono što autoru
odgovara i jednostavno zanemarivati ono što mu ne odgovara ili što ne
smatra važnim. Zorno to (da se ovdje ne bih upuštao u dugačko razglabanje)
ilustrira način postupka s likovnim prilozima koje koristi – oni nisu
numerirani, a za velik se dio njih i ne zna ni čije su djelo ni odakle su
preuzeti (tako se, primjerice, stvara dojam kako su stručnom oku lako
prepoznatljive rekonstrukcije Đ. Baslera ili P.
Anđelića zapravo djelo I. Mužića), a ponekad se čak ne zna ni što
predstavljaju (što, primjerice, reći za ovakvu legendu ispod slike koju
zbog nedostatka numeracije i nije moguće precizno citirati: 'Ostaci
srednjovjekovnog kamenog crkvenog namještaja u Hrvata, Arheološki muzej
Split'). Stoga se na to djelo, koje je kao post-moderni pastiche
nerijetko čak i ispod razine djela Tome Arciđakona
iz 13. stoljeća, zapravo više i ne isplati ozbiljno osvrtati u njegovoj quasi znanstvenoj dimenziji.
Tragikomično, međutim, djeluje činjenica, koju vrijedi zabilježiti, jer je
ona svojevrsna polazna točka za raščlambu ukupnoga Mužićeva
djelovanja te na stanovit način objašnjava velik broj izdanja (i daje
naslutiti tajne 'poslovne' veze i vjerojatno korupciju), da se sedmo
izdanje toga pasticha dijelilo kao nagrada
najboljim učenicima zadarskih gimnazija školske 2003./04. godine.“
II.
Najprije ću te utješiti:
Po struci nisam psihoanalitičar pa zato ne ću
utvrđivati kada spominješ „zavidnu dozu agresivne nekulture“ da li
projiciraš vlastitu psihu u mene, odnosno da li je tvoja podsvijest
opsjednuta jalom prema svakome u odnosu na koga se osjećaš intelektualno
inferioran. Inače, kada bi se tvoj citirani pasus dao na odgovarajuće
vještačenje, onda bi sigurno rezultiralo da on asocira na ogovaranje neke
stare babe po pazaru. Ali, pođimo redom:
Izgleda da je bit tvoje pisanije da
sam „samouki povjesničar“ vjerojatno zato jer nisam diplomirao povijest,
ali upravo ti u svojim pisanjima demantiraš sama sebe. Naime, prihvatio si Margetićevo mišljenje (koje je on nekad izricao mudro
-uz određene ograde!) da su Hrvati doselili krajem VIII., odnosno početkom
IX. stoljeća. Iz ovoga primjera proizlazi da si očito nedosljedan jer je Lujo Margetić, kao i ja,
diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dakle netko, kada to tebi
odgovara, može istodobno biti diplomirani pravnik, ali i povjesničar, a
drugi netko, kada tebi ne odgovara zato što ruši stručnost tvoga pisanja,
ne može.
Točno je da sam objavio više knjiga o raznim
povijesnim temama. Dakako da prešućuješ kako sam te knjige objavio u
periodu od 1967., dakle kroz proteklih 40 godina. Nezločestome
to je veoma važno zbog činjenice da nisam u samo nekoliko godina obradio
više tema. Neke sam knjige (konkretno na temu o autohtonosti ili o
masonstvu) pisao svaku po oko pet godina. Tako sam odgovorno pristupao
svakoj temi, koju sam obrađivao. Ti spominješ i moje knjige o Katoličkoj
crkvi i Stepincu pa ću poučiti tvoje neznanje sljedeće: Recenzenti (i to
dakako u pisanoj formi) za ovu tematiku bili su: prof.
dr. Tomislav Šagi-Bunić i Franjo Tuđman (koji je to pisao tijekom deset
dana dok je boravio 1971. u mojoj kući u Splitu.) Vjerujem da ćeš sada
uspjeti shvatiti zašto sam baš ja odabran da u
spomen kardinala Alojzija Stepinca dne 13. prosinca 1990. u Rimu održim glavni referat na
svečanoj akademiji, koju je organizirala Papinska međunarodna Marijanska
akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima
i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveučilišta Antonianum.
Što se tiče tvojega sitničarenja o reprodukcijama u djelu o
autohtonosti trijezan čitatelj zna da one samo ilustriraju tekst i trenutno
shvaća kome ih treba pripisati. U tom kontekstu spominješ Đuro Baslera, a upravo je on kao recenzent te knjige bio
upoznat sa svime i nije imao primjedbe.
Inače ti napominjem da nisi prvi koji me napao zbog obrade
određenih tema. A znaš li koji su bili tvoji predhodnici?
Podsjećam te samo na neke: Prvi je bio Ljubo Prvan
„Okružni javni tužilac“ u Splitu, drugi je bio Centralni komitet KP u
Sarajevu, treći je bio zloglasni Radenko Radojčić iz beogradskoga
KOS-a, odnosno obavještajne grupe Labrador
u Zagrebu, četvrti vezani uz Centralni komiteta partije u Zagrebu (Zorica Stipetić, Pero Pletikosa), peti dežurni redari u Feralu poput Ive Banca. (Nekima od
navedenih odgovorio sam kako su zaslužili u Zlodusima u Hrvatskoj.) Stvarno je zanimljivo tko se sve tome društvu
pridružuje!
Spominješ, (i to radiš što je znakovito pod navodnicima), 'sile
komunističkoga mraka'. Da je takav i to veliki mrak postojao u hrvatskoj
historiografiji potvrđuje Stjepan Antoljak ovako:
„Tada je hrvatska historiografija u bivšoj tzv. socijalističkoj
Jugoslaviji, bila stalno i vješto prosijavana kroz partijsko-marksističko
sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jače
znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske
državnosti. Usporedno s time izrasli su i brojni povjesničari, koji su
nastojali što više minorizirati i čak ugasiti srednjovjekovnu povijest
hrvatskog naroda i postaviti na marksistički prijesto
ono razdoblje, u kojem je dominiralo
jugoslavenstvo i komunistički credo, prikazujući
ga nezamjenjivim i vječnim. U takvim političkim prilikama, gotovo
cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poći onim
putem koji joj je dirigirao svemoćni jednopartijski sustav, čiji se valovi
ipak nisu osjećali u tolikoj mjeri i u ostalim republičkim i pokrajinskim
historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se
nije stavljalo nikakve zahtjeve i izazivalo smetnje za njihov daljnji
razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiografija
iskočila iz zapadnoeuropskih historiografskih tračnica i jedva se sačuvala
od toga da prestane biti znanost... Ovakvim stavom bili su oštećeni oni
rijetki naši povjesničari, koji su se borili protiv mitomanije, fetišiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz
pojedinih razdoblja hrvatske povijesti... Da zaokružimo, tadašnja
historiografija djelomično je postala ideologija pod lažnom znanstvenom
maskom kojoj su kumovala istraživanja najnovije prošlosti." (Stjepan Antoljak, Renesansa
hrvatske historiografije. Ed. Naša sloga,
Pazin, 1996, str. 21-23.)
I u to vrijeme,
Mladene Ančiću, upravo sam osobno bio jedan od
veoma rijetkih Hrvata u komunističkom režimu, koji je imao hrabrosti pisati
o historiografskim tabu temama, pa sam isključivo zbog toga bio napadan,
zatvaran i osuđivan. I zato sada kada direktno denunciraš kako velik broj
mojih izdanja „daje naslutiti tajne 'poslovne' veze i vjerojatno korupciju“
jasno razotkrivaš kojemu ti mentalitetu stvarno pripadaš. Možda bi zaista
trebao promijeniti profesiju pa se preorijentirati u policajca ili
obavještajca.
Istina je da su neka moja izdanja pomogli sponzori svojim novcem i
to je normalno. Ali žalosno je da si ti državnim novcem, u povodu izložbe Hrvati i Karolinzi, svojim tekstom
sugerirao svijetu, kao jedinu istinu, nedokazanu hipotezu da su Hrvati
doselili u svoju današnju postojbinu krajem VIII., odnosno početkom IX.
stoljeća. Nije niti naglašeno da je to samo pretpostavka pa se tako pred inozemnom javnošću osiromašila
hrvatska povijest za oko dva stoljeća!
Ističeš kao nešto posebno dubiozno da su moje
knjige tiskane u više izdanja, ali zlonamjerno prešućuješ da je svako od
tih izdanja ubrzo rasprodano. Mediji (TV i novine) obavještavali su javnost
kako su na knjižarskom tržištu moje knjige najtraženije. I ne zaboravi:
knjige Autohtonost
u Hrvata i Masonstvo u Hrvatskoj
prodane su u više od četrdeset tisuća primjeraka što znači da sam, ako se izuzme beletristika, najčitaniji hrvatski
autor u XX. stoljeću.
Posebno
izražavaš žaljenje što se moja knjiga o autohtonosti u Hrvata dijelila školske
god. 2003/04. najboljim učenicima zadarskih gimnazija. Kako to prvi put
čujem koristim priliku, da se makar i naknadno, zahvalim odgovornima za taj
njihov inteligentan odabir. Inače, kako ti objašnjavaš da je te iste godine
(u travnju 2003.) u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu meni svečano
dodijeljena nagrada za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske?
Razmisli u duhu tvojeg naslućivanja teorije zavjere da se i u ovom slučaju
možda ne radi o mojim tajnim vezama i korupciji pa, ako zaključiš da
postoji takva mogućnost, otrči do najbližeg Državnog odvjetništva podnijeti
prijavu. Ipak, ne znam kako ćeš u duhu svoje teorije o mojim tajnim vezama
i korupciji uspjeti protumačiti da Bogdan Radica
smatra Mužića “najvećim našim suvremenim povjesnikom”. (Hrvatska revija, godište XXXVII/1987. godinu, br. 3, str. 453.)
.
III.
U odnosu na moja djela ustoličuješ sam sebe kao
arbitra, ali podsjeti me koje si ti važnije djelo napisao, iz bilo koje
znanstvene problematike, da možeš umišljati da si neki autoritet. Tvoje subjektivno zamišljanje o mojim
radovima totalno je obezvrijeđeno objavljenim sudovima priznatih stručnjaka
za pojedine teme koje sam obradio. Oni su mi podijelili samo priznanja!
Na primjer: sveuč. prof.
dr. Ivan Vitezić (Novi život, 1968, Rim); prof. dr. Josip Butorac (Crkva u
svijetu, 1969, Split); dr. Stanko Vujica (Journal of Croatian Studies, New
York, 1970/71); prof. dr.
Bogdan Radica (Slavic review, 1970, Columbia-Ohio); prof. Marijan Biškup (Croatica Christiana Periodica, 1979,
Zagreb); dr. Eugen Laxa
(Slobodna riječ, Sao Paolo, 1984); sveuč. prof. Leo Magnino (La cultura nel mondo, Rim, 1984).;
akademik Franjo Šanjek, (Revue d'histoire ecclestiatique,
Louvain-La-Neuve, 1986). I t. d. Što se tiče moje znanstvene
metode o njoj se veoma pozitivno i u pisanom obliku izrazio stručnjak za
metodologiju i donedavni sveuč. profesor u Zadru
Ivo Rendić Miočević. Akademik Mate Suić, koji je
1989. godine recenzirao prvo izdanje moga djela o prevladavanju
autohtonosti u Hrvata u 1998. godine u Pogovoru
VI. izdanju iste knjige zaključuje: “Mužić spada među one koji se ne
zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće
može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.”
Inače svaku knjigu prije objavljivanja dajem na stručne recenzije.
Tako su djelo Hrvatska povijest
devetoga stoljeća recenzirali: dr. sc. Denis Alimov
(Sveučilište u Sankt Peterburgu);
dr. sc. Danijel Dzino, Sveučilište u Adelaide;
prof. dr. Darko
Gavrilović, Novi Sad; prof. dr.
Ivan Jurić, Zagreb; dr.
sc. Bazilije Pandžić, Zagreb; prof. dr. Ivo Rendić Miočević, Rijeka; akademik Radoslav
Rotković, Herceg Novi.
Ti posebno spominješ problematiku „Ilira“, a kako nisi napisao ni
retka o antičkoj povijesti, jasno je da si osobno apsolutno nekompetentan
suditi o knjizi Hrvati i autohtonost.
Recenzenti raznih izdanja ove knjige u cjelini ili dijelovima bili su: prof. dr. Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr. Marko Japundžić (Zagreb),
prof. dr. Leo Magnino (Rim), prof. dr. Željko Rapanić (Split), prof. dr. Aleksandar Stipčević
(Zagreb), prof. dr.
Mate Suić (Zagreb), prof.
dr. Mate Šimundić
(Maribor), prof. dr.
Zdenko Vinski (Zagreb), prof. Eta Zelić Bučan (Split). (Nastavljam nizati titule osoba,
jer je iz tvoga citata očito, kako je tebi to osobito važno.) U pokušaju
obračuna s ovom knjigom preostalo ti je samo da se pozoveš na Radoslava Katičića, koji uzgred kazano, nije
povjesničar, nego profesor latinskoga i grčkog jezika. Katičiću sam
odgovorio i to samo dijelom u Starohrvatskoj
prosvjeti, a detaljno u Predgovoru
petoga izdanja knjige Hrvati i
autohtonost i to je dostupno svakome. (Usput: Sve što sam napisao o
Katičiću mislim i danas, ali nikada nisam napisao, a niti pomislio za
Katičića, da spada u „sile komunističkoga mraka“, kako ti to sugeriraš.) Najbitnije je da su me poslije Katičićeva subjektivnoga
mišljenja u pisanoj formi podržali dvojica vrhunskih hrvatskih
jezikoslovaca i to sveuč. prof.
slavistike u Mariboru Mate Šimundić i prof. dr. Valentin Putanec iz Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje u Zagrebu. O knjizi na temu autohtonosti navodim
povjesničara Milka Brkovića,
koji zaključuje: “U takvu pristupu (Mužić) koristi obilje raznovrsne
literature, čak i oprečne, kojom omogućuje čitatelju da se i sam uvjeri u
njegovu težnju za objektivnošću. Stoga se s pravom možemo složiti s
tvrdnjom akademika Mate Suića da ovo Mužićevo djelo, o kontinuitetu življenja i elementima
autohtonosti na našem hrvatskom prostoru, jest i bit će dugo ostvarenje s
odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj
znanosti”. (Milko Brković,
Zadarska revija, XXXIX/1990, 4,
544.)
Ako je suditi prema broju dosadašnjih
pozitivnih stručnih recenzija, koje su vrednovale moje i tvoje radove, onda
je očit takav nerazmjer u moju korist, da se u znanstvenom smislu uopće ne
možemo uspoređivati. (Konačnu prosudbu o tome možemo prepustiti javnosti na
jedino objektivan način tako da objavimo sve postojeće recenzije i to ti
svoje, a ja svoje.)
IV.
A sada malo o stručnosti tvojega povjesničarenja.
Dobronamjerno sam ti, u dva navrata, na veoma neagresivan i
kulturan način, sugerirao da se okaniš historiografije. Tako sam u Uvodu svih pet izdanja Hrvatske kronike iznosio kako je
tvoje shvaćanje popa Dukljanina „jedva moguće
zamisliti“ jasno ti poručujući da tvoje bujno zamišljanje o toj
problematici ne zaslužuje ni redka osvrta. Moju
poruku nisi poslušao i zato sam te u prvom izdanju Hrvatske povijesti devetoga stoljeća upozorio sljedeće:
2. Citat:
“M. Ančić je 1998. godine ponovio istu Šišićevu
misao iz 1914. godine, i to na način kako je to 'nova lekcija ovoga
ulomka', u smislu da iza Borne dolazi zarez ('ac Bornae ducis').
M. Ančić, Od
karolinškoga dužnosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i karolinško carstvo
u prvoj polovici IX. stoljeća. Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u
Zadru, sv. 40/1998., str. 27-41.“
Ono
što si ti predstavio 1998. godine kao neko svoje otkriće napisao je F. Šišić davne 1914. godine. Svaki ozbiljan povjesničar,
koji piše o ovoj problematici, morao bi poznavati ovu Šišićevu
studiju. Ako si pak znao za ovo Šišićevo
mišljenje onda je neoprostivo da si
ga prezentirao kao svoje.
I na kraju:
Navedeni primjeri nepobitno dokazuju da netko, u konkretnom
slučaju ti, može diplomirati povijest i poslije toga moguće ostati samo
diplomirani povjesničar. Jer zna se da mnogi, iz svih struka i uza sve
pokušaje, ne uspjevaju prijeći put koji vodi od
imaoca diplome do stvarnog znanstvenika.
Ivan Mužić
P.S.
Kako je tvoje citirano mudrovanje stavljeno na internet ovaj odgovor
prenosim na moju stranicu: muzic-ivan.info. Usput (samo reda radi!) šaljem tekst i na znanje
tvojemu uredništvu.
U Splitu, 17. III. 2007.
|
