O DRŽAVOTVORNOSTI DINARSKIH HRVATA

I.

Švicarski antropolog Eugen Pittard u svome djelu Les peuples des Balkans (god. 1917.) utvrdio je “da dinarska rasa živi kompaktno bez obzira na narodnost u Dalmaciji, i stolnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i dijelu Grčke. Ta rasa potječe od prasjedilaca balkanskog poluotoka,...”1 I u današnjih Hrvata postoji snažna dinarska komponenta.2
Dvorniković je kao iskusni etnopsiholog na temelju neposrednih zapažanja zaključio da postoji “balkanski etnički kontinuitet”, odnosno da je čovjek “na dinarskom kršu... prastari Ilir.”3 Ispravnost Dvornikovićeva zaključivanja potvrdio je Živko Mikić, koji je brojnim ispitivanjem kostura dokazao antropološki kontinuitet dinarskog čovjeka na području rimske Dalmacije od prapovijesti do dolaska Turaka, a i kasnije. Etnički je element starosjeditelja –u antropološkom i duhovnom smislu– gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije.4
Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama u masama pristigli u VI. i VII. stoljeću nije ostao gotovo ni jedan trag u fizičkoj (antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa sjevera stvarno događalo, ali samo u manjim (ratničkim) družinama, koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u njih pretopili.
Temeljna osobina dinarskog čovjeka od prapovijesti do naših dana očitovala se u njegovoj snažnoj ratničkoj naravi.5 Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni ratnici.6 Dinarac vjeruje da mediteranski i zagorski tip hrvatskog čovjeka nije revolucionaran i da su bune Matije Ivanića i Matije Gupca historiografske izmišljotine. Opažena je i činjenica da je i čovjek širega dinarskog područja koji živi u nizinama i koji se pretežno bavi zemljoradnjom biološki mekši.7 Istina je čak da se primorski ljudi, posebno oni na otocima, nisu degenerirali zahvaljujući isključivo priljevu biološki zdravog elementa iz dinarskog krša. U dinaraca prevladava kult snage i snalažljivosti. Taj element posebno zadivljava hrabrost u snazi, a karakterizira ga i subjektivno vrednovanje etičkih norma dobra i zla. Dinarac poznaje samo strah od tajanstvenih, odnosno nadzemaljskih sila. Junaštvo je njemu glavno mjerilo vrijednosti. 8 Dinarac prožet ratničkim mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje od drugih sunarodnjaka, a često i od svoje žene. Dinarskim društvom vlada muškarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, što se očitovalo i na primjeru Ante Starčevića (“Oca domovine”), kojemu je majka bila pravoslavna.9 Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za hijerarhiju, koji se posebno očituje u kultu vođe.10 Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjem čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu “demokraciju” kao ideal čovjeka mase. Dinarci su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.11
U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element.12 Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje „hajdučkim zemljama“.13
U mnogim “junačkim” pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko između ostalog zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih “junačkih” motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miočić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.14
Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac “ostaje borac, balkanska, ne slovensko-hrišćanska duša”.15U biti dosadašnja prošlost dinarca, bio on “Ilir” Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak.16 Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskog čovjeka.

II.

Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima (u Gackoj, Lici i Krbavi). O smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi postojeći povijesni izvori. Područje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu te primorje. Turci su svojim osvajanjima i dovlačenjem nehrvatskih Vlaha zaprijetili opstanku zatečenoj dinarskoj jezgri uslijed čega se težište hrvatskoga političkog života premjestilo na sjever. Takvo je stanje trajalo stoljećima sve do slabljenja turske vlasti. Po naravi agresivan hrvatski dinarac od druge polovice XIX. st. postaje ponovno nositelj nacionalne samohrvatske državne ideje. Eugen Kvaternik je kao praktični katolički vjernik odbio pomoć talijanskog masonstva u uspostavi samostalne hrvatske države, ali je zato sam protiv Austro-Ugarske monarhije podigao oružani ustanak u Lici 1871. Ante Ciliga ispravno konstatira da su Ličani do 1903. pa i do 1914. bili “avangarda radikalnog krila hrvatske političke borbe”, a da su od 1918. pa dalje to bili Hercegovci.17
Višestoljetna nagodbenjačka politika na sjeveru Hrvatske može se razumjeti i zbog toga što se ona događala unutar jedne kršćanske monarhije u kojoj je bilo normalno očekivati promjene. Međutim, oni Hrvati koji su živjeli uz događanja na dijelu četiristoljetnoga turskoga Balkana naučili su da se samo nasiljem mogu osloboditi od nasilja. (“Na ljutu ranu ljutu travu.”)

III.

Prva jugoslavenska država stvorena je kao umjetna masonska tvorevina protiv volje hrvatskog naroda i zato su je htjeli srušiti svi, a posebno dinarski Hrvati. Mržnja na jugoslavenstvo postala je krajem drugog desetljeća postojanja te neprirodne državne tvorevine takva da su u samom vodstvu Hrvatske seljačke i građanske zaštite planirali Mačekovo ubojstvo zbog njegove sporazumaške politike s Beogradom.18 Hrvatski dinarac je u doba Mačekove Banovine Hrvatske strastveno očekivao rat kao mogućnost konačnoga nacionalnog oslobođenja. Pavelić je u to doba odlučio zbog tobožnje “mekoće” određenoga dijela hrvatskog mentaliteta premjestiti glavni grad države iz Zagreba u Banja Luku.19 Paveliću je bio cilj ostvarenje samostalne hrvatske države, a kako je protiv toga plana bio Washington, London i Pariz, on se mogao osloniti jedino na Rim i Berlin.20
Nezavisna Država Hrvatska21 proglašena 10. travnja 1941. nastala je ponovno nakon osam stoljeća i narod ju je oduševljeno prihvatio22 ne identificirajući je s ustaškim režimom.23 Pavelić u vjerskom smislu nije bio ni najmanje katolički isključiv tako da nikad nije mrzio ni pravoslavlje kao vjeru. Dapače, bio je osobno angažiran prije I. svjetskog rata u pripremi osnutka Hrvatske pravoslavne crkve, i to tako da i sam bude njezin pripadnik. Naime, kad se g. 1911. pročula vijest da će na traženje madžarske vlade kod Svete Stolice Rijeka biti odcijepljena od Senjske biskupije i postati samostalna biskupija, zagrebački sveučilištarci, a među njima i Pavelić, već na prvom sastanku, na kojemu se raspravljalo o toj stvari, potpisali su izjavu da će prijeći na pravoslavlje. Oni su se i obvezali da će poraditi kod svega pučanstva u biskupiji da to i ono učini ako Rijeka bude odcijepljena.24 Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je vjerovao da će stvaranjem HPC stvoriti građanski mir u NDH25 i da pravoslavni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao potomci pravoslavnih Vlaha ne mogu biti Srbi nego samo pravoslavni Hrvati.
Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao islam, i to iz uvjerenja da su bosanski muslimani etnički najčišći Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema muslimanima vidi se da on nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić, već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu. Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u domovinu.26 Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea, izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.-1945., koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo.27 Pavelićevo je uvjerenje bilo da su muslimani “krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske narodnosti.”28 Pavelić je u susretu s Hitlerom u Berlinu dne 6. lipnja 1941. izrazio mišljenje da su muslimani “najčistiji dio hrvatskog naroda”.29
Pavelić nije bio ni antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936. napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla. Ustaški prvak Maks Luburić o tome navodi: “Na Janka-pusti (Janka Puszta) to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe Dr Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika gđa Mara bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite poženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom Pokretu, svugdje smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.”30 Važno je i svjedočanstvo Slavka Kvaternika, koji posebno ističe sljedeće: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa... Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanju židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgradjeno mišljenje o rješenju židovskog problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehörig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.”31
Gotovo svi Pavelićevi povratnici iz emigracije bili su dinarci. Dinarac je na upozorenje da je Pavelić ustupio Italiji dio Dalmacije rezonirao da je to bilo trenutno rješenje, a da je i bez toga privremeno oduzetoga dijela hrvatskog teritorija Pavelićeva Hrvatska bila prostorno najveća hrvatska država u povijesti.
Nacionalno nadahnuti dinarac mrzi sve što je anacionalno pa tako i internacionalni komunizam što se posebno očitovalo tijekom Drugoga svjetskog rata. Činjenica je da su u tome ratu gotovo svi odrasli dinarski Hrvati bili u sastavu oružanih snaga NDH a ustaške dobrovoljačke formacije sastojale su se samo od njih. Partizana Hrvata tijekom II. svjetskog rata nije bio znatan broj čak kad se računaju i oni koji su mobilizirani poslije pada Italije u rujnu 1943. Hrvatskih partizana iz Like, Dalmatinske Zagore i Bosne i Hercegovine gotovo da i nije bilo. Prema objavljenim komunističkim podacima do svršetka 1941. pod komandom Glavnog štaba partizanskih odreda Hrvatske bilo je 6.500 boraca, a na svršetku 1942. njihov je broj narastao na više od 20.000, dok ih je sredinom 1943. bilo više od 30.000. Pojedini pisci navode da su u partizanskim odredima na teritoriju NDH većinu boraca tvorili Srbi. Takav razmjer nastavio se i poslije pada Italije u rujnu 1943., kad je veći broj Hrvata u Dalmaciji mobiliziran u partizane. To je očito i iz podataka koje je Josip Broz ovako prikazao: ”Po narodnosti NOV je sastavljena od 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 4% Crnogoraca, 2,5% muslimana, dok ostale narodnosti, ubrajajući tu i Talijane sačinjavaju 6%.”32
Prema prikupljenim podacima u NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj potkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100.33 Mladen Lorković kao ministar unutrašnjih poslova NDH tvrdi da su oružane snage NDH 1944. imale 250.000 domobrana i ustaša, a da ih je do tada u borbi s partizanima i četnicima poginulo 20.000.34 “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile: krajem godine 1941. ukupno 115.000; krajem 1942. – 152.000; god. 1943. – 166.000; 1944-1945. – 258.000 vojnika. Za vrijeme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 dobrovoljaca – ustaša, legionara i nešto domobrana. Ovi brojevi dokazuju, da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu –nego u jugoslavenskim partizanima.”35 Povjesničar Jere Jareb (poznat po veoma kritičkom stajalištu prema Pavelićevoj politici) točno zaključuje: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode. Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici svjedočili su za istinsko osjećanje hrvatskog naroda. Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još i bolji. Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945. brojila oko 230.000 vojnika. Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod. U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzecima, borile i djelovale kao redovita vojska. (Tito je izjavio u svibnju 1944. dopisniku Reutera J. Tabor-u, da su ustaše najbolji neprijateljski vojnici. Ta je izjava bila objavljena u New York Times, 15. svibnja 1944.). Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini. Ustaška obrana, kao policijska formacija, te neke ustaške milicije i formacije, stvarane prvih mjeseci mlade države, kao policijsko-oružnički organi nisu se ponašali kao vojska i na njih se ne odnosi gornja tvrdnja.”36

…

U Drugom svjetskom ratu pobijedila je (i Hrvate) nadmoćnija tehnika anglo-amerikanaca, koji su kao ratnici bili biološki inferiorniji u usporedbi s pobijeđenima Japancima, Nijemcima i Hrvatima.37 Od sveukupno 230.000 hrvatskih vojnika ostalo je na hrvatskom državnom području njih oko 30.000, koji su se raspršili (često ranjeni) po šumama ili se borili i bivali zarobljeni. Najmanje 200.000 hrvatskih vojnika prešlo je na slovensko područje.38Englezi su namjerno, dakle nečasno izručili hrvatske vojnike i civile i najveći dio njih jugoslavenski su partizani na monstruozan način poubijali.
Hrvatski dinarac je u poratnom razdoblju živio od usmene predaje koja mu je pripovijedala o ratnom junaštvu njegovih očeva i djedova. Preživjeli ustaše podrijetlom iz dinarskih krajeva u emigraciji su nastavili živjeti u uvjerenju da je ustaška borba bila pravedna. Ustaše su postali poznati po okrutnostima, ali su ih partizani (i to posebno poslije sklapanja mira u svibnju 1945.) svojim razbojstvima nadmašili. Razlika je i u tome što je broj partizanskih žrtava samo u poslijeratnim hrvatskim stratištima i križnim putovima bio neusporedivo veći od onih koje su ustaše pobili u ratu i u svim logorima. Ustaše su u emigraciji. na prigovore sa Zapada o svojim nedjelima u ratu, odgovarali ovako: “A što vi kažete na fosforne bombe, koje su u jednoj noći sravnile sa zemljom Drezden gdje je ubijeno preko 300.000 ljudi, žena i djece, uglavnom civila, izbjeglica koje su bježale ispred Staljinovih azijatskih horda. Djelomično je uništen i Hamburg i mnogo drugih gradova gdje nije bilo u blizini nikakvih vojničkih objekata? Da li je to humanije od bajunete, vila, sjekire i ostalog primitivnog oružja? Koliko neprijatelja može uništiti jedan vojnik s tim primitivnim oružjem, a koliko se uništi ljudskih života samo sa jednim nedužnim pritiskom na dugme.”39
Ustaše su na prigovor o postojanju logora u NDH odgovarali da su tijekom Drugog svjetskog rata i Amerikanci bez humanosti sve Japance zatvorili u logore.

IV.

Zapad je u procesu hrvatskog slamanja i njegove druge Jugoslavije vjerovao da se Hrvate može zadovoljiti dopuštenjem da nekažnjeno pjevaju rodoljubne pjesmice i vijore nacionalni barjak. Takvu politiku “demokratizacije” Jugoslavije trebale su sprovesti osobe u koje su međunarodni moćnici imali puno povjerenje (od Hrvata to su bili u prvom redu Ante Marković i Budimir Lončar). Hrvati su takve infantilne ponude odbili, a u njihovu oružanom rušenju Jugoslavije prednjačili su dinarci među kojima je samo onih podrijetlom iz Hercegovine poginulo više od 60 posto.40 Zapadne obavještajne službe suočene s njima neshvatljivom iracionalnošću balkanskog elementa pokušali su infiltrirati svoje kandidate (posebno neke Hrvate iz emigracije koji su bili masoni ili obavještajci) u vodeće hrvatske domovinske stranke. Zapad je posebnu pozornost posvetio i Franji Tuđmanu, koji im se činio veoma perspektivnim kao nekadanji partizanski general i osoba agnostičkog svjetonazora. Zapadu su bili interesantni i Tuđmanovi bližnji u stranačkoj hijerarhiji, među kojima se posebno izdvajao Josip Manolić, poznat po svojoj komunističkoj prošlosti i ateističkom uvjerenju. Manolićeva je zasluga što je gotovo cijelo ljudstvo UDB-e, dakle i tajne agente angažirao u službu hrvatske države. To je razlog da su među utemeljiteljima nove stranke bili i mnogi nekadanji suradnici jugoslavenske službe sigurnosti, koji su nastavili djelovati iz koristoljubivosti te su bili sposobni i za manipuliranje izbornim rezultatima. Manolić je svojedobno iz uvjerenja postao prozapadno orijentiran i kao takav shvaćao je Hrvatsku kao državu građana. On je kao čelnik novostvorene hrvatske obavještajne službe mogao utjecati da osobe iz njegove kadrovske strukture zauzmu i neke ključne položaje u državi. Manoliću su se u borbi za prevlast u stranci i državi suprotstavili tradicionalistički dinarci, koji su Hrvatsku zamišljali kao suverenu državu Hrvata. Poslije Manolićeva političkog pada neki su se njegovi izabranici (i u izvanpolicijskim strukturama vlasti) našli na istim političkim pozicijama (i) sa slobodnozidarskim kandidatima u zemlji.
Tuđman je poštovao ratne žrtve dinarskih Hrvata i zato je i njima povjerio manji broj položaja u vojsci, te tajnim i javnim službama. On je inače odabirao vodeće kadrove na temelju ili tendencioznih savjetovanja ili znalačkog dodvoravanja zainteresiranih. O svjetonazoru Tuđmanovih izabranika svjedoči općepoznata činjenica da su od hrvatskih ministara (do kraja 1999.g.) samo nekolicina od njih (posebno nepotkupljiva Hercegovka Vokićka) poznati kao praktični (dakle ne paradni) katolici.41 Hrvatsko dinarsko pučanstvo ostalo je sirotinja i poslije pobjede u ratu.
Bez obzira što se s vremenom broj dinaraca, a posebno Hercegovaca, na utjecajnijim položajima smanjivao određeni pojedinci (posebno iz nekih novinarskih krugova) dobili su kao plaćenici zadatak rušiti u Hrvata nacionalni ponos i zato su nastavili i dalje okrivljavati Hercegovce i za sva nepostojeća zla u Hrvatskoj.42 Oni su pridali i novo značenje pojmu Hercegovac u smislu da se pod tim nazivom počelo razumijevati sve dinarce,43 pa čak i svakoga državotvornoga Hrvata.
Nepobitne su činjenice ove: Dinarski čovjek nije imao vodeću ulogu u vođenju hrvatske vanjske politike treće hrvatske države. Dinarci nisu kreirali ni gospodarsku politiku, tako da se njima (bez obzira što su se pojedini od njih u pretvorbi pretvorili u prave hajduke) ne može pripisati odgovornost za slom hrvatskog gospodarstva. Dinarac nije odlučivao ni o politici zaduživanja kreditima, koji su bili uvjetovani previsokim kamatama, s kojima se trajno zarobljava narode i države.
S Tuđmanovom smrću prestala je postojati treća nezavisna država Hrvatska. Činjenica je, da su među mnogobrojnim hrvatskim Judama, koji su poslije Tuđmana po zadatku rasprodali u bescjenje hrvatsku državu međunarodnim sotonistima, najmalobrojniji dinarski Hrvati.

Hrvatsku su kao državu obnovili, -protiv volje masonske velevlasti, koja gospodari Zapadom,- u prvomu redu, oni koji su za nju ginuli i to najčešće s krunicom oko vrata, a za njezino se međunarodno priznanje može zahvaliti najprije Papi Ivanu Pavlu II. Međutim, na početku samostalnosti hrvatski su državotvorni elementi ostali u manjini (i to uglavnom na položajima u vojsci i policiji). U toj trećoj hrvatskoj državi od njezina su početka prevladali, u nerazmjerno veliku broju pripadnici lijevih struktura posebno iz redova bivših komunista. Ćiro Grubišić je, kao očevidac nastajanja takve stvarnosti, to ovako opisao:
«… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedničkom projektu s Manolićem i njemu sličnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseličinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseličinom grupom. Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj dočepati se samog vrha HDZ-a, pri čemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateističko-jugosocijalističke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim područjima i na svim razinama stranačkih i državnih vlasti. Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konačno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistički birokrati, koji su mrzili Hercegovce i nisu htjeli čuti za Hrvate i hrvatsko pitanje u BiH, koji su u hrvatskoj emigraciji vidjeli samo neprijatelje, koji nisu nikada željeli čuti za Bleiburg i križne hrvatske putove, kojima je strana sveopća pomirba Hrvata i hrvatstva. Ti, Manolićevi HDZ-ovci, nikada i nigdje nisu mogli predstavljati više od 10 posto Hrvata, ali su zato zauzeli u ime HDZ-a više od 90 posto državnih funkcija.»44
Josip Manolić je neosporno pridonio ostvarenju hrvatske državnosti, ali je on dalju izgradnju te države zamišljao prema zapadnim standardima, a to znači da se nije slagao s bitnim Tuđmanovim političkim odredištima. Tuđman je, osjećajući u državi suprotstavljenost dviju političkih tendencija, zaključio da su «strani scenaristi… došli do zaključka», da treba ići «na raskol HDZ-a «.45
Franjo Tuđman i zbog okupiranosti mnogobrojnim brigama nije imao veći utjecaj na izbor mnogih kadrova vlasti pa se tako dogodilo da se (prema nekim analitičarima) u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u diplomatskoj službi, zaposlilo samo oko 20 % državotvornih Hrvata. Praktični katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju ni kao niži službenici.
Ubrzo nakon nastanka države prepoznatljivi pojedinci (bez Tuđmanova znanja) poduprli su na insistiranje Zapada uvoz sekti u Hrvatsku (na primjer mormona) premda su mogli biti svjesni da pretežni dio uvozne ideologije služi određenim inozemnim strukturama radi uništavanja hrvatskoga duhovnog identiteta. Istodobno su strani plaćenici, na određenim položajima u Hrvatskoj (a koji su bili i dobri poznavatelji zapadnih putova droge!) naređivali SZUP-u da uhodi pravovjerne katoličke svećenike posebno po sveučilišnim gradovima.
Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od početka zavladali HDZ-om od stranačkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično, i politički slom Hrvatske.

Nekadanji komunisti, posebno oni iz UDB-e i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje. Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti političke direktive inozemnih masonskih centara. Vatikanska je diplomacija raspolagala vjerodostojnim saznanjima o zakulisnoj politici masonskih čimbenika na Zapadu.46
Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne. Masonski graditelji «novoga svjetskoga poretka» motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Predstavnici tih snaga u Hrvatskoj (i to, dakako, iz oba spola) potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radio i televizijskim emisijama.47

Bilješke

1 Milan pl. Šufflay, Izabrani eseji, prikazi i članci. (Priredili: Darko Sagrak- Musa Ahmeti). Nakladnik: Darko Sagrak, Zagreb, 1999., str. 132.
2 “Da i mi Hrvati imamo u svom biološkom sklopu dinarsku dominantu i da su iz nje nikli najoriginalniji predstavnici našeg naroda, poznata je stvar, premda se ne može odbiti činjenica, da su i predstavnici drugih rasnih tipova davali svoje prinose kod našega političkoga i kulturnog razvoja... Pittard je dokazao, da je dinarski rasni tip više raširen u krajevima naseljenim Hrvatima, nego Srbima.” (Filip Lukas, Hrvatska revija, Zagreb, br. 10, 1937.)
3 Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena. Izd. Geca Kon, Beograd, 1939., str. 86.-87., 303.
Dvorniković je posebno osjetio da je “brđansko ojkanje” na dinarskom području starobalkanski “muzičko-morfološki praoblik”. (Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 372.-373.) Dinko Tomašić navodi da u Hrvatskom zagorju, gdje je očuvana zadružna kultura i gdje je poezija obredna ili lirska nema ni traga herojskoj poeziji ili herojskim tradicijama. (D. Tomašić, Društveni razvitak Hrvata. Izd. Hrvatsko sociološko društvo – Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1997., str. 30.) I Olinko Delorko ističe da hrvatski kajkavci poznaju samo kraću lirsku pjesmu. (O. Delorko, Narodne epske pjesme. I. izd. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga XXIV., Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1964., str. 220.)
4 Đuro Basler to zaključuje ovako: “Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić.” (Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24. travnja 1989.)
5 “Dinarski tip je prototip muškarca ratnika, možda najizražajniji uopšte među svim belim rasama: sama ideja i utelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcijalan morao je biti taj ilirski čovek. Violentnost koja se stalno pominje kada je reč o dinarcima, verovatno se u Ilira nalazila u još elementarnijoj formi. T. Livije, govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost ‘violentia insita ingenio’ (Ab u. c. XLIV). A. Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli njime ‘ubiti čoveka’... I lukavstvo provejava iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suvoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost... Junaštvo i lukavstvo uporedo se oštre - u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslovenski, jakom crtom biološke pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i – prevaru, jer i to je takođe jedna forma borbe.”(Dvorniković, Karakterologija..., nav. dj., str. 208., 295.-296.).
6 “Vele da je rodom iz Like bilo dvjesta generala... Ti su graničari pripadali među najbolje vojnike svijeta, pa je i sam Napoleon rekao da su Hrvati prvi vojnici na svijetu.”(Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša. Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10., 226.)
7 Prema Hadžijahićevim istraživanjima u Bosni je na islam najviše prelazilo seljačko stanovništvo u nizinama. Cvijić je nekritički vjerovao u moć bosanskih franjevaca kad je pisao da su oni u Bosni stvorili krotke kršćane, a nije razmišljao o tome zašto to franjevcima nije uspjelo u Hercegovini.
8 „Dinarski čovek ne veruje da ima teškoća koje ne bi mogao savladati. Njegova je vera nepomućena, pouzdanje bezgranično...“ (Jovan Cvijić, Dinarski tip. U knjizi Jovana Cvijića-Ive Andrića, O balkanskim psihičkim tipovima. Izd. Službeni list SRJ, Beograd, 1996., str. 23.).
9 Međutim, činjenica je da je onoliko koliko je dinarac biološki jači u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova žena snažnija od nedinarke. “I na dinarskoj ženi zapaža se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna reč zove muškobanja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to uđe u evropske udžbenike rasne antropologije.”(Dvorniković, Karakterologija,... nav. dj., str. 209.).
10 “Na ljude dinarskog tipa najviše uticaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečega tajanstvenog ili mu oni to pripisuju.” (Jovan Cvijić-Ivo Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, nav. dj., str. 27.)
11 “”Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslovenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čoveka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čoveka borca. Nije to nordska hladna bezosećajnost i nesposobnost za toplija osećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijarhalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike. Već sama fiziognomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora zato da bude ‘zao’.” (Dvorniković, Karakterologija..., nav. dj., str. 768.)
12 Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. “Hajduk po pravilu nije ni u čijoj službi; on je slobodan kao vuk u gori gdeno sude ‘tice kosovice’. Dok je Primorje i Krajina razbojište uskoka, hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama Bosne, Hercegovine i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje ‘odbio gori u hajduke’ ispadao bi time iz svakog zakonskog i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u Bosni i Hercegovini uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskog gospodara. Bez potrebe te oduške hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla tolikog odjeka u narodu.” (Dvorniković, Karakterologija,... nav. dj., str. 551., 553.)
13 V. Dvorniković, Hajdukovanje kao psihološka i socijalna pojava. Žandarmeriski vesnik, Sremska Kamenica, 1940., str. 8.
14 “Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje sjevernije među hrvatskih kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijega mlitavoga karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom.” (Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša, nav. dj., str. 225.)
15 Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 838. Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske Zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru.
16 Nedinarac kada pokušava vrijednovati dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drugačiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u rodovsko-plemenskoj organizaciji “rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila ‘junaštvo’ tj. isticanje u otimanju i u ubijanju.”(Tomašić, nav. dj., str. 68.) Dvorniković navedeno mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako: “Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednostnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni strani turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego ‘Hammeldiebe’. Neki naši pisci grade se toliki ‘zapadnjaci’, toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti.” (Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 797.)
17 Ante Ciliga, Sve i odmah. Hrvatski list, Mainz –Washington–Toronto–Lund, 1998., str. 28.
18 Štir (Ivan Stier), Izmedju revolucionarnosti i oportunizma u borbi za Hrvatsku Državu. Drinina knjižnica, knjiga 13., Madrid, 1966., str. 16.-17. Ustaše u emigraciji nisu istupale protiv Mačeka sve dok nije počeo pregovore s Beogradom.
19 Vatroslav Murvar kao očevidac tih razmišljanja o tome svjedoči ovako: “ Kada sam u jesen 1939. došao po prvi put na Sveučilište, prva je misao svih nas bila pohoditi i upoznati ilegalne ustaške prvake, one ljude, o kojima smo u pokrajini mnogo govorili i smatrali ih pravim predstavnicima narodne borbe. Jedan od njih nas je primio u svom uredu... Onako usput, u slijedu ove misli, kao nešto što je samo po sebi razumljivo i o čem nema više dvojbe, Roma locuta causa finita spomenuo je odluku Poglavnika o premještanju, odnosno o stvaranju državnog središta buduće hrvatske države u Banjoj Luci. Iznenadio se, da mi to ne znamo, i da se tome čudimo. Podneblje ovog kraja, u kojem leži Zagreb – nastavljao je on pogoduje razvoju jednog tipa našeg čovjeka, koji nije prikladan za nošenje i čuvanje državne samostalnosti, jer je preblag i mekan, te posjeduje neke negativne osobine za državni život. Sva tragika naše prošlosti, obilježene stalnim značajkama vječnih nagodaba i beskrajnih sporazuma, izvire dijelom i iz činjenice, da je težište narodnog otpora počivalo na kraju i ljudima, koji su ljudski shvaćeno divan materijal, ali u političkom smislu svojom mlitavošću nisu bili dorasli teretima užasne i beznadne borbe, svih onih napora, koji se zahtijevaju od narodnog i političkog središta.” (Vatroslav Murvar, Banja Luka – glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, izdao Sveučilišni pododbor Matice Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1942., str. 21.)
20 Pseudohistoriografija (kako je to očito i iz pisanja Bogdana Krizmana o ustašama) interpretira lik i djelo Pavelića prema htijenjima svojih financijera.
21 Nezavisna Država Hrvatska bila je u odnosu na Njemačku suverenija nego što je danas politika beziznimno svake države na Zapadu prema zakulisnim direktivama vlasnika nadnacionalnog kapitala.
22 “Postanak N. D. H. pozdravila je ogromna većina Hrvata sa neopisivim oduševljenjem... Sumnjam da bi se u prve dane moglo naći više od 1% Hrvata koji nisu bili do dna duše obradovani.” (Dragutin Kamber, Slom N D H. Izd. Hrvatski Informativni Centar, Zagreb. 1995, str. 5.).
23 “Svatko tko ima smisla za stvaralačke napore čovječanstva, konkretno govoreći – pojedinih naroda, naći će u tragičnoj povijesti ovog domaćeg hrvatsko-srpskog rata, vođenog u okviru Drugog svjetskog rata, ne samo predmet užasa, nego i poglavlja prave epopeje. Strasti, zablude i stradanja, ma kako bolni i sažaljenja vrijedni, dobivaju i neki stanoviti pozitivan smisao kad prate put jednog naroda kroz tamu džungle na čiste prostore, na svjetlo dana; njegovo preobraženje iz objekta (predmeta) povijesti u njen subjekt (činioca), iz tuđeg sluge u svog vlastitog gospodara.” (Ante Ciliga, Sam kroz Europe u ratu /1939.-1945./. ”Na pragu sutrašnjice”, Rim., 1978., str.115.).
24 Ante Pavelić. Doživljaji. I., Izd. Višnja Pavelić, Madrid, 1968., str. 66.
25 U jednom razgovoru poslije Meštrovićeva izlaska iz zatvora on je Meštroviću to ovako obrazložio: “Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. Ne treba ih siliti da se pokatoliče, kako neki misle. Briga mene za Katoličku Crkvu. Neka se oni priznadu Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum.” (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje. Hrvatska revija, Buenos Aires, 1961., str. 364.)
26 Džamija u Zagrebu. Izd. Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, Zagreb, 1943., str. 5.-6.
27 Ante Pavelić, Hrvatska pravoslavna crkva. Izd. Domovina (Višnja Pavelić), Madrid, 1984., str. 9.
28 Džamija Poglavnika Ante Pavelića. Izd. Domovina, Madrid, 1988., str. 7.
29 Die Kriegsjahre. Akten zur deutschen auswärtigen Politik 1918-1945, serija D, sv. XII., 2. Izd. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1969., str. 814.
30 General Drinjanin (Maks Luburić), Legije i Legionari. Drina, (Madrid), XVII/1967., 1-2, str. 328.-329.
31(Nada Kisić – Kolanović: uvod napisala i uredila), Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika. Izd. Golden marketing, Zagreb, 1997., str. 204. Eugen Dido Kvaternik (sin Slavka Kvaternika) dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 11.4.1941. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja N.D.H. otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve, što je sa hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. Nijemci su nam uvijek - napose meni osobno – prebacivali, da su Srbi mnogo radikalniji u rješavanju židovskog pitanja od nastr.” (Jere Jareb – uredio, Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945. Izd. Starčević, Zagreb, 1995., str. 255.)
32 Tito, Govori i članci. I., Beograd, str. 174.-175.
Podaci vlasti NDH o nacionalnom sastavu partizana nešto se razlikuju od ovih koje je naveo Broz. Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944. krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je sljedeći: “Najvećim dielom partizani su Srbi (domaći, Crnogorci i Srbijanci) – oko 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, Muslimani u Bosni) oko 8%; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima i dosta Židova.” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Izd. Velebit, Zagreb, 1944., str. 45.). Prema službenim podacima vlasti NDH, krajem 1943. stanje je bilo sljedeće: “a) Partizanske postrojbe: Srbi (domaći, Crnogorci i Srbijanci) u većini – oko 75-80 posto. Hrvati (katolici u krajevima sjeverno od Save, u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te muslimani u Bosni i Hercegovini) – oko 15-20 posto. Značajno je, da među ovim Hrvatima ima dobar broj koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe. Slovenci (u Žumberku i Gorskom Kotaru) oko 3-5 posto. b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca. Kao što se iz ovog vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.” (Lorković, nav. dj., str. 45.-46).
33 Ove i druge važne podatke objavio je Vjekoslav Vrančić na temelju dokumentacije ustaškog generala (pravoslavne vjere) Fedora Dragojlova u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana (Buenos Aires, 1953., str. 153., 156.).
34 Lorković, nav. dj., str. 36-37. Usp. Dragutin Šporer, Stvaranje i propast vojske NDH. Hrvatska zora, München, broj 96-97-98 za studeni i prosinac 1961. i siječanj 1962.; Bleiburska tragedija hrvatskoga naroda. (Priredio Vinko Nikolić, II. izdanje, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1977., str. 138.)
35 Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nav. dj., str. 31.
36 Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike. Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1960., str. 96. (Izdanje Instituta za suvremenu povijest, Pretisci, knjiga 1, Zagreb, 1995.).
37 Tihomir Dujmović je na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “da li su Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”. Ciliga je na ovo pitanje odgovorio da su Hrvati u drugom svjetskom ratu “bili poraženi”, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti da ne budu likvidirani.” (T. Dujmović, Razgovori s dr. Antom Ciligom. Središta, knjiga 6, Zagreb, 1996., str. 73.)
38Ante Ljekić, Od Ivan planine do Bleiburga. Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine. Objavljeno kao posebni prilog madridskog časopisa “Drina” (XIII/1963., 2., 14.).
39 Dinko Šakić, S Poglavnikom u Alpama. Ed. Laus, Split, 2001., str. 29.
40 Viktor Nuić, Istina o “hercegovačkom slučaju”. Izd. K. Krešimir, II. izdanje, Zagreb, 1998., str. 46. Hercegovci su ginuli i za priključenje stare hrvatske zemlje Hercegovine matici Hrvatskoj, ali je Zapad to onemogućio na način da je naknadno i samu takvu težnju kriminalizirao.
41 Samo ovaj podatak dovoljno opovrgava izmišljotine međunarodnih protukršćanskih središta i njihovih hrvatskih izdajničkih ispostava da je Tuđman bliz klerikalizmu.Tuđmanu je pojavljivanje u javnosti s crkvenim uglednicima služilo u prvom redu za pridobivanje hrvatskih vjernika kao birača. On je osobno poštovao tradiciju, ali je sigurno hrvatske mase, koje su oduševljeno dočekivale Ivana Pavla II., doživljavao kao potencijalne birače svoje stranke. Tuđman je intimno vjerojatno i htio Hrvatsku temeljiti na kršćanskim zasadama, ali i s od njega osobno izabranim funkcionerima to je bilo gotovo apsolutno nemoguće ostvariti. Tuđmanu se posebno izmišlja “antisemitizam”. Marin Sopta u jednom razgovoru za tisak točno ustvrđuje “da, nakon Izraela, nema države na svijetu koja u postocima ima više ministara Židova u svojoj vladi od Hrvatske” (Globus, broj 458., broj od 17. rujna 1999., str. 36.).
42 Suočeni s tvrdokornošću dinarskog ljudskog potencijala međunarodni čimbenici i njihovi hrvatski plaćenici poveli su u svojim medijima patološku kampanju optuživanja posebno Hercegovaca za sva zla koja su snašla hrvatski narod. Tako se Hercegovce poistovjetilo s demoniziranim Pašalićem iako je opće poznato da je on u zbilji samo provodio Tuđmanova htijenja i da on nije Hercegovac jer je podrijetlom iz Šuice u Bosni.
43 “Nema tu više ništa veze s granicama u kojima se prostire područje zapadne Hercegovine niti s naseljima iz kojih potječu utjecajni političari... Hercegovci su ipak nešto drugo, oni su mnogo širi pojam od zavičajne pripadnosti. Među njih spadaju svi oni koji su došli odnekud ‘odozdo’. Tako da se tu ne demonizira ni zavičaj niti regija, niti se demoniziraju samo ganga i gusle, čime bi se mogli baviti znanstvenici. S obzirom na to da se u isti koš trpaju i Mostarci, Širokobriježani, Posušaci i Duvnjaci, Livnjaci i Šujičani, a katkada čak i Imoćani, danas možemo govoriti o široj i užoj Hercegovini. Zapravo i nema točno utvrđene zemljovidne granice toga inkriminiranog prostora, kao da se baš htjelo mistificirati jednu zavičajnost, a jedno šire područje proglasiti zonom visokog rizika, gdje niču sumnjivi kadrovi.”(Jozo Renić, “Hercegovci” su “svuda oko nas”! Slobodna Dalmacija, broj od 26. kolovoza 1999., str. 15.) Nekima su Hercegovci čak Sinjani i Metkovčani. U svezi s time treba napomenuti da stvarno Tomislavgrad, Šuica, Kupres nikad nisu bili Hercegovina, a pogotovo ne Uskopje, Bugojno, Jajce, Travnik.
44 Globus broj 444 od 11. lipnja 1999., str. 84-85, 87. Sam Manolić ističe da je «uz predsjednika Tuđmana, bio jedan od ključnih ljudi koji je sudjelovao u kreiranju politike koja je rezultirala osamostaljenjem i obranom Hrvatske». (Slobodna Dalmacija broj od 28. prosinca 1999., str. 6).
45 Stenogram posljednjeg razgovora Tuđmana i Mesića. Nacional broj 246 od 2. kolovoza 2000., str. 5. Nacionalov komentator ovoga Stenograma zaključuje da su «Stipe Mesić i Josip Manolić pokušali izvesti puč u vladajućoj stranci, a kada u tome nisu uspjeli osnovali su opozicijsku stranku – Hrvatske nezavisne demokrate». (Nav. dj., str. 2).
46 I. Fuček, Katolički sud o masoneriji ostaje bezuvjetno negativan. Mi, XXI/1997., 5, 6-7., broj za svibanj 1997. Usp. i : I. Mužić, Masonstvo u Hrvata. V. izdanje, Verbum, Split, l997., str. 25.-27., 37.-38. O napadu masona De Michelisa na Ivana Pavla II. Zbog priznanja Hrvatske vidi: Hrvatska je žrtva masonske zavjere u knjizi Srećko Badurina, Sugovornik vremena, Šibenik, 1997., str. 65.- 67.
Protuhrvatska stajališta Zapada nisu se posebno tajila. «Francuski ministar vanjskih poslova je javno rekao na početku 90-ih da priznanje Hrvatske ne dolazi u obzir jer da to znači da su Austrija i Njemačka dobile Prvi svjetski rat! To je javno rečeno. Meni je tadašnji njemački generalni konzul u Zagrebu rekao da je u trenutku kada mu je iz Bonna javljeno da će Njemačka svakako priznati Hrvatsku doživio potpunu izolaciju ostatka konzularnog zbora u Zagrebu! To vam je međunarodna zajednica i mislim da se u Zagrebu zaboravlja na taj detalj, detalj vrlo važan jer se dogodio kad se Hrvatima radilo o glavi.» (Carl Gustav Ströhm, Slobodna Dalmacija, broj od 16. rujna 2000., str. 7.).
47 Zbog toga su oni Hrvati, koji se ne dopuštaju manipulirati, prestali pratiti određene informativne medije obrazlažući to potrebom očuvanja mentalnog zdravlja. Samo neuka masa vjeruje u režimska glasila, koja mogu biti zanimljiva zato jer je iz izjava pojedinaca za medije moguće gotovo sa sigurnošću prepoznati tko je od njih član ili kandidat bratstva.