O hrvatskoj historiografiji i autohtonosti u Hrvata

(PREDGOVOR KNJIZI HRVATI I AUTOHTONOST )
1.

Nada Klaić je 1971. – ističući kako raspravljanje o problemu doseljenja Hrvata nije završeno jer se ne raspolaže „još nekim izvorima“ – zaključila da „prva stranica hrvatske povijesti još nije do kraja napisana“.1 Ona je tako, makar i posredno, pošteno priznala da sva dosadanja „kritička“ historiografija, počevši od Luciusa pa do nje, nije riješila ovu problematiku, pa ni probleme velikog dijela prvog tisućljeća hrvatske povijesti. Raspravljanja o staroj povijesti Hrvata uglavnom su se svodila na pretpostavke. Tako su jedni tvrdili da se Hrvata doselilo oko sedam tisuća (Kerubin Šegvić), a drugi da ih se doselilo tristo tisuća (Dominik Mandić). Oni pak koji su vjerovali u doseljenje Hrvata nisu se slagali gdje bi im bila pradomovina, u kolikom su se broju i kada bili doselili, kojim su jezikom govorili i kakav su odnos imali sa starosjediteljima u novoj postojbini. U toj literaturi najviše se raspravljalo o vremenu doseljenja Hrvata. Pisalo se mnogo, osobito do svršetka drugoga svjetskog rata, i o podrijetlu Hrvata. „Izredale su se dakle kod tumačenja imena ‚Hrvat‘ najraznoličnije teorije: čista slavenska, bilo u vezi s Karpatima bilo neovisno od njih; indoevropsko – slavenska; čista germanska, germansko-karpatska, germansko-gotska; karpatsko-ilirska, karpatsko- tračka, karpatsko-alarodijska; iranska, iransko-kavkaska ili osetska, alanska; kavkasko-alarodijska.“2 Hrvatski i strani povjesničari i lingvisti slagali su se i slažu se i danas samo u tome da hrvatsko ime nije slavenskog podrijetla. Poslije muka, koji je trajao više desetljeća, tek nakon drugoga svjetskog rata, o autohtonosti u hrvatskoj historiografiji prvi je Stjepan Buć u inozemstvu, iznio svoje mišljenje da su Hrvati nastali stapanjem starosjediteljskog „ilirskog“ elementa i pridošlih Gota. Njegov zaključak glasi:“...nije selidba odnekle‚ iza Karpata‘... išla prema Jadranu – nego je to seljenje išlo iz Ilirika prema sjeveroistoku“.3 Zanimljivost Bućeva priloga leži i u tome što je on ponovno upozorio na vrijednost starih kronika o iseljivanju nekih skupina s juga, kao njihove postojbine, na sjever. Sva navedena mišljenja i u suvremenoj inozemnoj historiografiji ipak se vezuju najviše za hrvatsko ime, kao da ime svakog naroda nije samo povijesna kategorija, koja baš zato ne može biti oduvijek, ni nepromjenjljiva, a ni trajno istoga etničkog sadržaja. Problematiku stare hrvatske povijesti, posebice one od VI. do XI. st. iskomplicirali su pisci koji su često ispravne rezultate tuđe ili svoje analize detalja s aspekta jedne struke primjenjivali na velika povijesna razdoblja ili to na drugi način poopćivali.
Neki povjesničari upadali su u greške samo zato što nisu dovodili u sumnju historiografsku dogmu o „seobi naroda“ kao prijelomnom trenutku i iz prijelaza naše antike u srednji vijek. Dakako, oni nisu vodili računa da se ta šablona baš na hrvatskom prostoru nije uopće mogla dokazati. Držeći se svoga preduvjerenja, naivno su vjerovali da se i na području nekadanje rimske Dalmacije pojavio potpuno novi etnos s kojim je počela i potpuno nova povijest u kojoj, prema njima, gotovo više nisu postojali starosjeditelji ni njihova baština. U hrvatskoj historiografiji XIX. i XX. st. zavladalo je apriorno vjerovanje da su se Hrvati doselili s europskog sjevera u svoju današnju postojbinu u VII. st. Ovo mišljenje temeljilo se na djelu De administrando imperio, koje je nažalost drugorazredni izvor. Miho Barada je dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zaključke, na temelju toga izvora izvlačili istraživači o Bijeloj Hrvatskoj i seobi Hrvata, pa je logično zaključio: „Zato u pitanju seobe Hrvata tražiti rješenje u samim vijestima Porfirogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve potpuno po strani i nastojati pronaći drugovdje utvrđene povijesne činjenice te pomoću njih određivati vrijeme, način i put seobe Hrvata u Dinaride.“4 Činjenice koje su mijenjale ustaljena gledanja u historiografiji priznavane su teškom mukom. Zato su i znanstveni autoriteti, kao što su bili Josip Korošec i Miho Barada, tvrdili da su u gomile, kojih ima mnogo, pokapani samo Iliri. Tek onda kada je, na poticaj Ante Škobalja (koji u to mišljenje nije vjerovao), jedan stručni institut sveučilišta u Bernu izvršio 1959. analizu starosti kostiju u području Poljica, dokazano je da su se u stare gomile poljičkog primorja pokapali i Hrvati u XIII. st. Ili, drugi primjer: građevne nepravilnosti starohrvatskih crkvica svi su tumačili, pa i Ljubo Karaman, neukošću provincijalnih graditelja, sve dok nije Mladen Pejaković 1978. mjerenjima pokazao da su te nepravilnosti posljedica svjesne odluke majstora temeljene na savršenom poznavanju zemljopisno-astronomske (solarne) datosti pojedinoga kultnog mjesta. Dakako, i ovi su primjeri potvrdili da se samo rezultatima multidisciplinarnih istraživanja, kritičkim preispitivanjem najautoritativnijih šablona i oslobađanjem od postojećih motiva profesionalne zavisti može doći do točnog mišljenja, pa i do takva da opstoji nadmoćni etnički kontinuitet starosjeditelja kao bitan čimbenik za tumačenje povijesti hrvatskoga naroda.
Prevladavanje određenoga etničkog kontinuiteta starosjeditelja na sadanjem hrvatskom prostoru od kasnoga željeznog doba pa sve do turskog naseljavanja drugih etnosa ne pokazuju samo povijesni izvori. Taj kontinuitet uz antropološke potvrde dokazuje i neprekinuti slijed iste duhovne i materijalne kulture starosjeditelja, posebice do njihova pokatoličenja.5 Nositelj takva kontinuiteta moglo je biti samo isto stanovništvo; tj. ono koje se etnički, posebno tijekom navedenog razdoblja nije bitno mijenjalo. Ovo shvaćanje znači da hrvatska povijest ne počinje kako se dosad pogrešno tvrdilo, tek s pojavom sklavinskog, aliter hrvatskog imena. U hrvatskom imenu na današnjem hrvatskom prostoru postupno su apsorbirane prošlosti svih autohtonaca. Suić je s pravom naglasio da se problem etničkog formiranja Hrvata ne može osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga što je ovo tlo dalo kroz stoljeća prije dolaska Hrvata. „Ponovit ćemo i ovdje ono što smo već u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaćeni: u dilemi da li je važnije znati odakle je došao jedan narod ili kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju. To nikako ne znači da potcjenjujemo pitanje podrijetla i vremena doseljenja pojedinih etničkih skupina.“6
Poslije provale germanskih naroda u prevladajući autohtoni etnos pretopili su se i Goti, koji se, kako možemo zaključiti prema Prokopiju, nisu poslije uspostavljanja istočnorimske prevlasti iselili iz naših krajeva.
Sve ovo bi drugim riječima značilo da u hrvatsku povijest na tlu rimske provincije Dalmacije ide i prošlost Dalmata, Japoda i Liburna. Ime Dalmati postalo je sinonim za ime Hrvati već pri svršetku hrvatske narodne dinastije. Dakako, u tu povijest ide i prošlost autohtonog stanovništva u ostalim hrvatskim pokrajinama, posebno na području jednog dijela nekadanje Panonije. Svaki je pokušaj rekonstruiranja bilo kojeg aspekta hrvatske prošlosti apsurdan ako se zanemari nezaobilazna važnost autohtonog elementa. Ovaj jedino ispravan metodološki pristup i hrvatskoj mitologiji otkriva koliko je jednostrano Belajevo zaključivanje, koje on stilizira ovako: „Do hrvatskoga ćemo bajoslovlja doći samo zaobilaznim putem, tako da prvo rekonstruiramo praslavensko i onda dobivene spoznaje primijenimo na hrvatske prilike.“7 Nemoguće je rekontruirati hrvatsku mitologiju bez vrednovanja lunarnog kulta starosjeditelja, koji je do danas ostao sačuvan u Hrvata. Važno je upozoriti da nije nikad postojala jedinstvena hrvatska mitologija. Kako postoje razlike u psihosomatskom mentalitetu i govoru među pučanstvom u raznim dijelovima današnje Hrvatske. Isto tako postoje i različita mitološka shvaćanja u Hrvata. Mihovil Lovrić i Andrija-Željko Lovrić su prvi pokušali podijeliti hrvatska mitološka shvaćanja na ova tri dijela:
1.„Iztočni ili dinarski panteon... obuhvaća većinom štokavske mitove iz iztočne Like, dalmatinske Zagore, Bosne, Hercegovine i Slavonije. Zapadna mu je granica oko rijeke Une i Krke, a do mora doseže samo na južnijem primorju, Braču i Mljetu (izbjeglice pred Turcima).“
2. „Zapadni ili kajkavski panteon... obuhvaća sjevernu Istru, Gorski Kotar, Belu Krajinu, Žumberak, Kordun, Banovinu i Hrvatsko Zagorje, a postoje i prijelazne mješavine u Moslavini i Kvarneru. Većinom se poklapa s kajkavskim govorima i njima najbližim ekavskim čakavcima zu gornji Jadran.“
3. „Južni ili jadranski panteon... je jedini osobit za Hrvate... Obuhvaća uglavnom čakavske mitove iz primorja i većine otoka, od Istre do Dubrovnika i čakavski dio zapadne Like (Gacka).“8
Navedena podjela ne mora biti u svemu točna, ali u biti ona odgovara nekadašnjoj prošlosti, čije su predaje ostale sačuvane u nekim hrvatskim krajevima sve do nedavno.
Tema je ovog rada ograničena, međutim, samo na prevladavanje etničkog kontinuiteta starosjediteljskog pučanstva u samostalnoj hrvatskoj državi na području nekadanje rimske provincije Dalmacije. Nastojao sam dati, prvenstveno na temelju neospornih rezultata pojedinih znanstvenih disciplina, sintezu koja otvara novi pristup ranoj hrvatskoj povijesti. Tko ovo ne shvati taj uopće nije pročitao ni jedno izdanje moje knjige. Kao poseban primjer navodim Brunu Kuntić-Makvić, koja ovako razmišlja: „Ni danas Katančiću u nas ne nedostaje istomišljenika. No dok je on tezu o autohtonosti zastupao prikladno znanosti svoga okruženja i svoga doba, njegovi su današnji sljedbenici izvan znanstveničkih međa. Između ostalog, očigledno i time što ne uzimaju u obzir rad vlastitih starijih prethodnika, od kojih bi se mnogošto moglo i naučiti. Osobito je to napadno u knjizi I. Mužića, Podrijetlo Hrvata,... gdje autor dva stoljeća nakon Katančića zastupa vrlo slične, pa čak i posve iste teze, a da pritom nije našao shodnim u svoj aparat uvrstiti djela iz korpusa rane hrvatske historiografije, od humanizma nadalje, gdje su one već bile postavljene i elaborirane.“9 Tko pročita moju knjigu i izneseno mišljenje B. Kuntić-Makvić lako će zaključiti da ona piše bez poznavanja problematike na način da moju knjigu ili nije pročitala ili ako je pročitala da nije bila sposobna shvatiti u kojem smislu ja interpretiram element autohtonosti u hrvatskoj etnogenezi.
Nepobitna je činjenica da je hrvatski narod nastao miješanjem različitih etničkih elemenata, uostalom kao i drugi današnji narodi: Nijemci, Španjolci, Englezi, Francuzi i Talijani.10 Etnički je element starosjeditelja – u antropološkom i duhovnom smislu – gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. Đuro Basler je to u jednom pismu autoru stilizirao ovako: „Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić.“11 Moje je djelo u biti samo obrazloženje navedenog mišljenja. Tekst sam izlagao u obliku iznošenja građe na način da mogu postojati netočni detalji ili poneko pogrešno interpretiranje, ali je temeljno zaključivanje nepobitno.

2.

Posebno je jalovo razdoblje u hrvatskoj historiografiji bilo u komunističkoj jugoslavenskoj državi. Znalo se da su neki intelektualni poslušnici, koje je zbog njihove ropske ćudi komunistički režim tijekom svoje 45-godišnje strahovlade birao za sveučilišne profesore i akademike, širili u hrvatsku kulturu mrak vlastitoga balkanskog provincijalizma. Stjepan Antoljak, poznat kao najbolji poznavalac hrvatske historiografije, to stanje opisuje ovako: „Tada je hrvatska historiografija u bivšoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji, bila stalno i vješto prosijavana kroz partijsko-marksističko sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jače znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske državnosti. Usporedno s time izrasli su i brojni povjesničari, koji su nastojali što više minorizirati i čak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistički prijesto ono razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistički credo, prikazujući ga nezamjenjivim i vječnim. U takvim političkim prilikama, gotovo cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poći onim putem koji joj je dirigirao svemoćni jednopartijski sustav, čiji se valovi ipak nisu osjećali u tolikoj mjeri i u ostalim republičkim i pokrajinskim historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se nije stavljalo nikakve zahtjeve i izazivalo smetnje za njihov daljnji razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiografija iskočila iz zapadnoeuropskih historiografskih tračnica i jedva se sačuvala od toga da prestane biti znanost... Ovakvim stavom bili su oštećeni oni rijetki naši povjesničari, koji su se borili protiv mitomanije, fetišiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz pojedinih razdoblja hrvatske povijesti... Da zaokružimo, tadašnja historiografija djelomično je postala ideologija pod lažnom znanstvenom maskom kojoj su kumovala istraživanja najnovije prošlosti."12 Navedena stvarnost snažno se očitovala i u tzv. Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a posebno u djelovanju njezina vodstva.13 Zbog izloženog nije bilo preveliko iznenađenje kada je jedan hrvatski tjednik iznio da je u posjedu dokumenata o tome kako je jedan „ugledni“ član te akademije, inače poznat kao hrvatski jezikoslovac, dugi niz godina djelovao kao profesionalni špijun jugoslavenske tajne policije (UDB-e).14 (Uzgred: znakovita je mogućnost da su u hrvatskoj državi članovi HAZU izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka. Supekova publicistička ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske književnosti, a eventualni kvalitet njegovih znanstvenih pokušaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inače poznat ne samo kao ljevičar, nego kao i uzorno pošten čovjek, čije je hrvatsko rodoljublje oduvijek bilo bez računice. Međutim, samo ta činjenica ne može biti kriterij za izbor u akademiju jer bi onda na stotine tisuća Hrvata prema istoj logici trebali postati akademici!).
Intelektualna i druga javnost bila je željna novih pristupa hrvatskoj povijesnoj problematici, koji su utemeljeni na najnovijim znanstvenim israživanjima u zemlji, a posebno u svijetu. Zbog toga je razloga knjiga Podrijetlo Hrvata izdana u nakladi od 7.000 primjeraka potkraj prosinca godine 1989. već do svršetka travnja 1991. bila gotovo u cjelosti rasprodana.15 U toj knjizi poštovao sam samo dosadanja znanstvena utvrđenja, a ne nikakve “autoritete”. Tako sam se osvrnuo nekoliko puta i na Katičićeve izlete u historiografiju, zamaskirane lingvistikom, i dokazao da on nema dovoljno interdisciplinarnog znanja da može mjerodavno suditi o problematici u koju se upušta. Radoslav Katičić je nakon pojave knjige, pošto se osjetio osobno pogođen, gotovo trenutno napisao ocjenu za Obavijesti Hrvatskoga arheološkog društva u kojoj je najavio svoj opširni osvrt na moju knjigu koji je pripremio za Starohrvatsku prosvjetu.16 U toj kratkoj ocjeni naglasio je da je za većinu “to knjiga koje se treba čuvati” i od koje koristi mogu imati samo upućeni.17 U duhu Katičićeva pisanja javio se i Neven Budak u travnju 1990. u zagrebačkom tjedniku Danas.18 Danas je točno prenio moja stajališta, osim što je iz moga odgovora koji sam poslao iz Splita 18. travnja 1990. izostavio ovaj završetak: “Ljudi se ne rađaju jednaki ni po prirodnoj inteligenciji, a tijekom života razlikuju se i po stečenom znanju. Mislim da čitateljima, a osobito stručnjacima neće biti teško usporediti Budaka i mene u navedenom smislu, a na temelju naših objavljenih radova.” Nakon ove polemike neki anonimus iz određena zagrebačkog klana “otkrio je” u cijeloj mojoj knjizi rasistički duh.19 Da su mišljenja R. Katičića i N. Budaka ostala samo njihova mišljenja, dotično da ih drugi nisu prihvatili dokazom je i ocjena koju je objavio povjesničar Milko Brković. Ovdje navodim njegov sljedeći zaključak: “U takvu pristupu (Mužić) koristi obilje raznovrsne literature, čak i oprečne, kojom omogućuje čitatelju da se i sam uvjeri u njegovu težnju za objektivnošću. Stoga se s pravom možemo složiti s tvrdnjom akademika Mate Suića da ovo Mužićevo djelo, o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru, jest i bit će dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj znanosti”.20
U međuvremenu su u bratskoj suradnji Wolfgang Kessler i Radovan Katičić u prvim mjesecima 1990. spriječili objavljivanje moje knjige u Njemačkoj. W. D. Kessler je onaj isti pojedinac koji me je 1985. u povodu izdanja moje knjige o masonstvu optužio da sam katolički klerikalac i antijugoslaven. („Das Buch ist ein typisches Beispiel antifreimaurerischer literatur klerikal-katholischer Observanz vermischt mit offenen antijugoslawischen Affekten.“)21 Kessler je u povodu prijedloga da recenzira moju knjigu odgovorio dne 31.siječnja 1990. profesoru Dirlmeieru kako on slabo pozna srednjovjekovnu hrvatsku povijest. („leider kenne ich mich in der frühmittealterlichen Geschichte der Kroaten recht wenig aus.“) Neovisno od ovog priznanja da nije kompetentan suditi o toj problematici on ipak savjetuje da se knjiga ne prevede na njemački i to zato jer sam ja kao autor hrvatski kleronacionalist. („Der Verfasser ist im Grunde seines Wesens kroatischer Nationalist mit einigen klerikalen Zügen.“) Kao konkretan prigovor naveo je kako tobože tvrdim da su Hrvati prije Srba došli u Dalmaciju. (»Er ist ein historischer Publizist, der in der langen Reihe kroatischer Publizisten steht, die zu beweisen suchen, daß die Kroaten früher als die Serben in Dalmatien waren.“) Ovo je dakako Kesslerova infantilna izmišljotina jer ja problematiku tog detalja nisam ni spomenuo.
Radovan Katičić u pismu, koje je uputio 20. ožujka 1990. iz Beča prof. Viktoru Pöschlu ističe kako je pripremio osvrt na moju knjigu u kojoj ja tobože zastupan avanturističku tezu o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji. On je na kraju zaključio kako bi za znanost bilo loše objaviti takvu knjigu. U jednom (od ukupno dva pisma koja sam iz Splita uputio Katičiću) i to u onome od 28. svibnja 1990. napisao sam mu i ovo: »Informiran sam da ste svojom negativnom recenzijom spriječili izdavanje moje knjige na njemačkom. Na ovaj način ste se očitovali kao osoba koja bolje pozna povijest od Stipčevića, Rapanića, Suića i Baslera, što je dokaz Vaše skrajnje umišljenosti i prepotentnosti. Bitna je ipak činjenica da moja knjiga do temelja ruši teze koje Vi zastupate u historiografiji i to tako da Vas osobno navodim, pa nije bilo ni malo časno od Vas da se prihvaćate davati mišljenje o knjizi kada je u pitanju prijevod s obzirom da ste Vi zainteresirana stranka. Iz moje knjige proizlazi da ste Vi kao lingvist ušli amaterski u područje historiografije i da ste na tom području dokazali samo koliko imate pjesničku fantaziju.«
Kessler i Katičić u svom bratskom tretiranju moje knjige najvjerojatnije nisu pretpostavljali da ću ja doći u posjed takvih izljeva njihove intime. Komentar njihova ponašanja prepuštam sudu normalnih čitatelja. Dr. Helmuth-Zdenko Wantur, kao osoba koja je bila detaljno upoznata s ovim slučajem, njihovo je ponašanje u pismu koje mi je uputio 27. travnja 1990. iz Heidelberga ovako komentirao: «Na osnovu ovih mišljenja, odustali su profesori Dirlmeier i Pöschl od preporuka za izdavanje Vaše knjige u Njemačkoj. Meni je vrlo žao, da se moj podhvat izjalovio i nije doveo do željenog rezultata. Nezavisno od toga, jeli se jedan znanstvenik slaže sa iznesenom predpostavkom ili ne, mora se po mome mišljenju omogućiti izdavanje jednog tako temeljito obradjenog djela, kao što je Podrijetlo Hrvata. Mnogostranost i oprečnost predpostavki i mišljenja su temelj za razvitak nauke i ključ za pronalaženje istine ili objektivnog zaključka«.
Katičiću uz to nije bila dovoljna ni objavljena ocjena u Obavijestima ni širenje njegova rukopisa za Starohrvatsku prosvjetu, pa je u zagrebačkome Vjesniku objavio, u nekoliko nastavaka u siječnju 1991., podlistak o podrijetlu Hrvata gdje pokušava obračunati s mojom knjigom, koju inače ne spominje, i to na sebi svojstven način, da tumači izvore onako kako njemu odgovaraju. Katičiću je konačno njegov razvučen i dosadni tekst, često bez sveze s mojom knjigom, objavljen u ljetu 1991. u Starohrvatskoj prosvjeti, ali uz moj odgovor na njegove primjedbe. Katičić je suočen s mojom poraznom kritikom njegovih teza, tražio od uredništva Starohrvatske prosvjete mogućnost da makar ukratko odgovori na moj odgovor. Je li se Katičić (inače već u godinama), radeći na takav način, ponio kao razmaženi dječak, koji uvijek mora biti u pravu, mislim da čitateljima neće biti teško ocijeniti. Kao primjer njegove nedosljednosti, koja se očituje i zbog prevage emocionalnog nad racionalnim u njegovu pisanju, navodim ovo: Pri kraju recenzije prvog izdanja moje knjige on je napisao i sljedeće: “Ovdje su se razmatrali samo neki vidovi Mužićeva razlaganja, uglavnom oni koji su za njegovu autohtonističku tezu temeljni, a uz to još i takva pitanja o kojima ovaj recenzent ima šta konkretna reći. To su takve točke u kojima se ne slaže s autorom. Izostalo je mnogo toga u čem se on s njime potpuno slaže, ali i mnogo toga s čime ne, jer bi ovaj kritički prikaz bio znatno dulji nego već jest da se recenzent osvrtao na sve čemu u toj knjizi po njegovu mišljenju valja prigovoriti. U prethodnim poglavljima iznesene su i obrazložene primjedbe na slabosti Mužićeve knjige. Njezine su se dobre strane spominjale tek usput. Zato je ovdje potrebno istaknuti upravo njih, i to s obzirom na cjelinu djela. Mužićeva je zasluga na prvom mjestu to što je u središte pozornosti postavio pitanje o podrijetlu Hrvata, opsežno i cjelovito kako to od Šišića nitko više nije učinio, zahvaćajući i šire i dublje od njega, iako s mnogo manje smisla za skladan sintetski prikaz, i unoseći nova gledišta u rasuđivanje o tom predmetu. U Šišića su neki elementi autohtonističkog modela implicitno prisutni, već time što on svoju ‚Povijest Hrvata u doba narodnih vladara‘ počinje Ilirima, ali to nigdje nije eksplicitno i nigdje se ne postavlja kao problem. Daljnja je velika Mužićeva zasluga što je proradio i ekscerpirao silno opsežnu literaturu relevantnu za njegov predmet, što s njom upoznaje čitatelja, prikazuje mu je, referira i citira opširne odlomke iz nje. Nažalost, kako se u prethodnim poglavljima pokazalo na mnogim primjerima, on u tome nije uvijek pouzdan i korektan. Zbog toga ta knjiga može vrlo korisno poslužiti, ali samo upućenima, dok je opasna svima koji se samo na nju mogu osloniti. A kako je to knjiga koja će baš slabije upućenima biti osobito privlačiva, u tome je vjerojatno i njezin najteži nedostatak. Za većinu je to knjiga koje se treba čuvati... Kada se povuče crta, zbroji i oduzme sve, najveća je vrijednost Mužićeve knjige što razmišljanjima o podrijetlu Hrvata daje novo usmjerenje, što ih upućuje na autohtonizam, koji je uza sve rezultate novijih istraživanja ostajao zanemaren, osobito u kulturnoj svijesti širokih krugova... Prilog toj raspravi neka bude i ova recenzija, a njezin pisac izriče ovime Ivanu Mužiću pred svom znanstvenom javnosti svoju zahvalnost za bogate, mnogostruke i izazovne poticaje što ih je dobio od njega da ju napiše.“22 Međutim, isti je taj Katičić razbješnjen mojim odgovorom na njegovu recenziju u istom broju Starohrvatske prosvjete zapisao i ovo: „A Mužića pozivam da se, iz razloga gospodarskih, radi štednje papira i tiskarskih troškova iz razloga ekoloških, radi čuvanja čistoće intelektualnoga okoliša, i nadasve iz razloga njegovih osobnih, radi čuvanja njegova vlastita ugleda, prestane javljati oko takvih znanstvenih pitanja valjanu rasuđivanju o kojima nije dorastao.“23 Citirana je Katičićeva stilizacija vrlo važna jer iz njezina nemoćnog bjesnila može i svaki laik točno dijagnosticirati stanje njezina autora. Činjenica je da se u svome prilogu Katičić ne osvrće na Borovu lingvističku argumentaciju koju sam ja citirao, osim što tvrdi da je o tome iznio Bogo Grafenauer “sve što treba”. Koliko je Katičić ljubitelj objektivnosti, dokazuje i njegov primjer pozivanja na Grafenauera: on se pozvao na Grafenauera, ali nije spomenuo kako je Ivan Tomažič odgovorio Grafenaueru i njegovim pristašama.24 Katičić u svojem odgovoru ponavlja neke teze, na primjer o Tomi arhiđakonu koje sam mu već ranije pobio, a na moje opširno pozivanje na najnovija antropologijska ispitivanja uopće se ne osvrće. Očito, on je u toj materiji potpuna neznalica i zato je njegova šutnja o tome pohvalna, ali je prepotentno od njega da se takvim neznanjem bitnog dijela ove interdisciplinarne problematike usuđuje o njoj donositi zaključke. Ako antropologijska istraživanja potvrđuju kontinuitet stanovništva na našim prostorima, onda je bilo čije prigovaranje protiv autohtonosti samo brbljanje. Iz ovog primjera očito je koliko je Katičić nejak i u znanstvenoj metodologiji. Iz svega je jasno da je moja knjiga postala Katičiću opsesija kojoj on uzaludno posvećuje vrijeme i prostor, ali se nadam da će moći shvatiti kako se moja citirana - u Danasu neobjavljena - poruka Budaku odnosi i na njega. Katičićeva neznanstvena metodologija očituje se i na pokušaju njegova obračunavanja s H. Kunstmannom. On je analizirao Kunstmannovu tezu o migracijama Slavena s juga na sjever i ističući kako nitko na Zapadu ne osporava toga njemačkog znanstvenika o tome zaključio ovo: „A što se Kunstmanna tiče, nije sve samo u navedenim okolnostima. K tomu je on, po svemu se čini, osobito drag čovjek. Kolega ga ne cijene samo nego ga i vole. U malom mjestu Raiten ima gostoljubiv dom, a njegova gospođa Gertruda takva je osoba i domaćica da se svatko u njih dobro osjeća i postaje odanim prijateljem. Nije lako radi apstraktnih probitaka znanosti mutiti bistre i lijepe ljudske odnose. Kunstmannova dobronamjernost tako je očita da njemu, uglednom znanstveniku i učitelju, nije lako podijeliti gorku lekciju koja je tu potrebna."25 Navedeno Katičićevo mišljenje je primjer uzorne komičnosti jer u sebi sadržava nemoguću pretpostavku da svi njemački, europski i drugi znanstvenici posjećuju Kunstmannov dom zbog čega ne mogu objektivno pisati o njegovim raspravama.
Objavljivanje II. izdanja moje knjige stvorilo je i laiku lako prepoznatljivu dubinsku neurozu u Katičića, koji o tome osobno svjedoči ovom stilizacijom: „Čitatelj se toj knjizi, ako sam nije dobro upućen u predmet o kojem se u njoj piše, ne može s povjerenjem prepustiti da ga vodi! Ovdje se spominje radi potpunosti i jer upućenu čitatelju može biti i korisna.“26 Napominjem da su gotovo samo pojedinci iz Katičićeva užeg kruga pozdravili njegovu knjigu sakupljenih članaka pod naslovom Uz početke hrvatskih početaka (Split, 1993.). Tako je njegov kolega Petar Šimunović u lako prepoznatljivom tonu udvaranja naveo kako se Katičić suprotstavio u toj knjizi autorima koji kao Mužić i Kunstmann zastupaju autohtonost i kontinuitet. On je umjesto da prijateljski Katičiću preporuči kako treba još bolje naučiti latinski radi ispravnog shvaćanja izvora zaključio: „Oba navedena autora (I. Mužić i H. Kunstmann) stekli su svojim djelima podosta poklonika, zagovornika i sljedbenika, čineći dodatne smutnje u hrvatskoj historiografiji ranoga srednjeg vijeka. Ova Katičićeva osporavanja i razlaganja, pisana znanstvenom akribijom i snagom argumenata, bila su nužna da se ponovno upoznamo kako zapravo stvari stoje i kako tekstovi izvješćuju, te da se svrate mnoga zabludjela poimanja iz najranije hrvatske povijesti u prave tijekove hrvatske povjesnice.“27 U svezi s tim Šimunovićevim hvalopojkama treba upozoriti kako je sam Katičić (u svojem pobijanju Kunstmannovih radova) nagovijestio mogućnost potpune kapitulacije nekih svojih dosadanjih temeljnih polazišta i to ovim jasnim riječima: „Ovdje nije pobijana misao da su se u ranom srednjem vijeku Slaveni mogli seliti s juga na sjever. S tom mogućnošću treba uvijek računati, a izneseni su i ozbiljni razlozi za to da je to u pojedinim slučajevima i moglo biti tako. Prema svim argumentima koji se donose u tom smislu treba biti otvoren i pozorno ih odvagivati. Koliko god to danas izgledalo nevjerojatno, možda se ipak jednoga dana pokaže čak i da je glavni smjer tih seoba bio upravo takav. Ovdje se tvrdi i obrazlaže samo to da Kunstmann svojim etimološkim istraživanjima takvoj argumentaciji nije pridonio ništa.“28
U međuvremenu je, a očito na veliku žalost ponekih Katičića i Šimunovića, objavljeno god. 1994. u Rimu na talijanskom jeziku III. dopunjeno izdanje moje knjige. Godine 1996. tiskano je opet dopunjeno IV. izdanje knjige pod novim naslovom Slaveni, Goti i Hrvati i to s predgovorom povjesničarke prof. Benedikte Zelić-Bučan. Ovo izdanje je postalo odmah po izlasku iz tiska jedna od najtraženijih knjiga u Hrvatskoj kako je to zabilježeno u dnevnom tisku, radiju i televiziji.29 Knjiga je već u prvim mjesecima 1997. rasprodana i zato se pojavilo novo i znatno dopunjeno V. izdanje, koje je također prema izvještajima u tisku bilo vrlo traženo pa se zato pojavila potreba za VI. izdanjem.

3.

Činjenica je da su srpski arheolozi u najnovije vrijeme osobito na temelju arheologijskih istraživanja prvi počeli sve jasnije odbacivati dosadanju tezu o doseljenju Slavena u VI. ili nekome kasnijemu stoljeću. To je razlogom da su srpski znanstvenici moju knjigu pozdravili.30 Tako mi sveuč. prof. dr. Đorđe Janković ovako piše: „Napokon sam pročitao Vašu zanimljivu knjigu. Mislim da bi Vaš osnovni zaključak mogao biti tačan... Sve ove napomene ne osporavaju osnovnu nit Vaše knjige, da su Hrvati jednim svojim slovenskim delom autohtoni. Važno je da se istraživači oslobode šablona, davno izgrađenih predubeđenja, da se kritički sagleda sva građa, i otvore nove mogućnosti za rešavanje takvih pitanja. Tu Vaša knjiga može da odigra veliku ulogu.“31 Shvaćanje dijela srpske sredine objavljeno je u većoj ocjeni u beogradskome dnevniku Politika. Tu se, između ostalog zaključuje i ovo: “Počivajući na impresivnim antropološkim i istorijskim, etnološkim i etnogenetskim istraživanjima, Podrijetlo Hrvata izvodi kopernikanski prevrat u našoj nauci. Reč je o delu koje nizom posrednih i neposrednih dedukcija te pozitivnih dokaza pobija rasprostranjenu i uvreženu teoriju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo... Mužićev rad razvija i dovodi do potpunih zaključaka mnoge nagoveštaje i intuicije velikih prethodnika, od Đure Szaboa i Vladimira Dvornikovića do Jakova Bačića i Nade Klaić. Pokazanoj erudiciji i istraživačkoj odlučnosti te po sposobnosti za tanane analize i smele sinteze - Mužić se Podrijetlom Hrvata dokazuje kao obnovitelj magistralnog puta naše nauke koji je bio zatamnjen ratom i odgovarajućim socrealističkim varvarstvom. Katastrofalne posledice tog varvarstva i više decenijsko debil-usmerenjaštvo onemogućuje široj javnosti da spozna značenje i značaj Mužićeve studije.”32
Dakako da se i u hrvatskoj znanstvenoj literaturi počelo na drugi način vrednovati iznesena problematika. Ti znanstvenici shvaćaju kako ja ne tvrdim da su Hrvati autohtoni na Balkanu, nego kako ističem da u današnjih Hrvata u antropološkom i duhovnom smislu prevladava autohtoni element (nekadanjih starosjeditelja). Dr. Aleksandar Stipčević je to točno izrazio ovako: “Autor s pravom konstatira, da starosjedilački ‚element nije nestao zahvaljujući svojem gotovo neiscrpnom biološkom potencijalu‘. Sve što danas znamo o duhovnoj i materijalnoj kulturi Hrvata, posebice onih u Dalmatinskoj zagori, Hercegovini, ali i svih drugih koji žive u teško pristupačnim krajevima (npr. u Lici) nesumnjivo govori o vrlo živim ostacima iz prapovijesnog vremena. Govori također na svoj način i o etničkom kontinuitetu, ali ne svih Hrvata, nego samo jednog njihovog dijela. Koliki je postotak – ako se tako može reći s obzirom na velika miješanja stanovništva tijekom mnogih stoljeća zajedničkog života – starosjedilačkog stanovništva u odnosu na Hrvate teško da ćemo ikada saznati, ali da je taj postotak vrlo značajan u to danas ne može biti nikakve sumnje. U tom smislu se dakle, može govoriti i o autohtonosti Hrvata. Problemi koje je autor obradio u ovoj knjizi su mnogobrojni i teško rješivi. Na njih će znanost odgovoriti s većom ili manjom sigurnošću u budućnosti. Trud autora Mužića se, međutim, isplatio jer je najveći dio problema fiksirao, sistematizirao i time aktualizirao jedan od najzamršenijih, ali ujedno i najzanimljivijih problema paleobalkanistike. Treba naglasiti, da nitko dosada nije tako sveobuhvatno i tako sustavno obradio problem odnosa starosjedilačkog substrata i Hrvata... Vjerujem da će Mužićeva knjiga pridonijeti da se neki problemi stare hrvatske povijesti pokušaju rješavati na drukčiji način, a da će pojava Mužićeve knjige potaknuti istraživače, da se revnije nego dosada pozabave predslavenskom komponentom u kulturi Hrvata.“33
Zanimljivo je da čak i prof. Neven Budak u novije vrijeme zaključuje ovako: „Starija je historiografija vjerovala da je to starosjedilačko stanovništvo bilo većim dijelom istrijebljeno i protjerano, a da su se posljednji ostaci sačuvali u nepristupačnim planinskim krajevima i priobalju. Nakon suvremenih istraživanja na različitim područjima, danas znamo da je starosjedilačko stanovništvo preživjelo vrijeme seoba u većoj mjeri no što se ranije pretpostavljalo. Ti su starosjedioci nastavili živjeti izmiješani s došljacima, te su se s vremenom stopili u isti etnos. Neki se istraživači, primjerice akademik Mate Suić, zalažu za to da tek od tog vremena govorimo o Hrvatima, koji su, eto, nastali stapanjem novopridošlih Slavena i starosjedilačkih romaniziranih Ilira.“34
Bože Mimica je pojavu novih shvaćanja u historiografiji izrazio ovako:“Neki naši i strani znanstvenici različnih profila suprotstavljaju se vladajućem mišljenju u historiografiji o seobi Slavena i Hrvata. U osporavanju ‚službene teorije‘ najviše se u nas ističe Ivan Mužić, koji je u svojoj knjizi Podrijetlo i pravjera Hrvata (Split, 1991.) pokušao dokazati autohtonost u hrvatskoj etnogenezi na području rimske provincije Dalmacije. On tvrdi da se raspre i polemička sučeljavanja o starijoj hrvatskoj povijesti svode pretežno na pretpostavke i nagađanja. Stoga do danas nisu rasvijetljene neke bitne činjenice, nepoznanice i praznine u vezi s problematikom seobe i pradomovine Hrvata. Pri rasvjetljavanju tih nepoznanica i praznina Mužić se oslanja na priznate autoritete i koristi se raznovrsnim povijesnim, arheološkim, antropološkim i drugim izvorima.“35
Starosjeditelji su prema rezultatima interdisciplinarnog istraživanja najvažnija etnička masa u hrvatskoj etnogenezi. Ivo Rendić Miočević je savršeno shvatio bit te problematike i na nju ovako upozorio: „Napadača je doista bilo malo (ovaj zaključak odnosi se na barbare koji su napadali Rimsko Carstvo, ali i Kinu), te je nemoguće pretpostaviti da su u VII. stoljeću Srbi i Hrvati kao skupine određenoga socijalnog (vojnog ili drugog) karaktera mogli u potpunosti ispuniti velika prostranstva Ilirika. Ta područja osim toga nisu bila nenapučena, iako se stanovništvo u doba krize Carstva smanjilo naročito zbog kuge koja je bila vrlo česta do VI. stoljeća, a vrlo jaka bila je epidemija u VII. stoljeću. Osim kuge, u obzir valja uzimati i epidemije malarije. Prema tome, valja zaključiti da malobrojni Srbi i Hrvati nisu mogli demografski popuniti cijeli prostor koji tradicionalna historiografija svojata za jedne ili za druge. Mužić navodi podatak da je nakon navale Slavena i Avara preostalo 85 posto starog stanovništva te da slavenska komponenta nije veća od 10-12 posto. U autohtono stanovništvo utopili su se i Goti koji su u doba seobe ostali u rimskoj provinciji Dalmaciji. Ako prihvatimo tezu o dvije seobe, pri čemu se smatra da je masa Slavena s Avarima došla u Ilirik prije Hrvata (i Srba), stvar postaje još nejasnija. Naime, valjalo bi pretpostaviti da je u jednom povijesnom trenutku na području rimskog Ilirika postojala čudna višejezičnost. Valjalo bi najprije računati s ‚ilirskim‘ jezikom starosjedilaca, zatim uzeti u obzir romanski govor gradova i romaniziranih starosjedilaca i konačno staroslavenski jezik došljaka iz prve seobe i možda neslavenski jezik pridošlih Srba i Hrvata. Dakako, ne bi trebalo zanemariti ni gotski jezik. Moderni jezici na području Rimskog Carstva u mnogim su slučajevima jezična mješavina (npr. engleski jezik). Te mješavine u Iliriku poslije seobe nema, već posvuda prevladava jedan jezik – slavenski. Iznimka su dalmatinski gradovi i stočari Vlasi koji su dugo održali svoj romanski jezik dok se u moderno vrijeme nisu uključili u korpus srpskog (u većini) ili hrvatskog (u manjini) naroda. Gdje je nestao jezik ‚ilirskih‘ starosjedilaca? Na ovo pitanje teško je odgovoriti, a Mužić zastupajući tezu da seobe nije ni bilo, čak zaključuje kako se u nas i u doba Rimskog Carstva govorilo istim jezikom kojim narod i danas govori. R. Katičić se kao filolog ne slaže s tim mišljenjem jer nema tragova slavenskog jezika u onome što su nam ostavili Histri, Liburni, Japodi i drugi narodi Ilirika... I. Mužić je nesumnjivo zaslužan za to što se, uz pomoć bogate literature, prihvatio teškog problema postavljajući znanosti mnoga pitanja na koja je pokušao odgovoriti, a ako u tome uvijek nije uspio, potaknuo je druge istraživače da pokušaju na njih odgovoriti. U tome je velika vrijednost pitanja... Jesu li Mužićevi zaključci presmioni? Historičari ih teško prihvaćaju, ali oni su, ako ništa drugo, sasvim ravnopravni zaključcima koji proizlaze iz nedovršenih diskusija o doseljenju koje nisu mnogo napredovale od početnih analiza naših historičara iz XIX. stoljeća. Autohtona sastavnica hrvatstva ipak se sve jače naglašuje u znanosti. Veliki poznavalac naše antike M. Suić s pravom smatra da je mnogo važnije protumačiti formiranje hrvatskog naroda na njegovu današnjem prostoru i otkriti što je autohtono asimilirano nego uporno (ali bezuspješno) istraživati odakle su Hrvati došli. Suić zastupa teoriju autohtonosti, ali ne u smislu da Hrvati nisu niotkud došli, nego da su asimilirali autohtono koje se taložilo stoljećima.... Kada gledamo ‚Kličevački idol‘ iz brončanog doba odmah zapažamo kapu koja je ista kao ‚crvenkapa‘ iz Hercegovine, Like, Dalmacije i Crne Gore kakva se nosi i danas. Porijeklo te kape valja tražiti čak u neolitu. I drugi dijelovi nošnje ‚Kličevačkog idola‘ podsjećaju na noviju narodnu nošnju sa šireg područja Ilirika. Dakako, ovaj primjer može biti vrlo zanimljiv, ali nam sam ne može biti dokazom kontinuiteta života i običaja od prastarih vremena (čak od neolita!) do XX. stoljeća. Međutim, dokazi o kontinuitetu autohtone kulture na području Ilirika zaista su brojni. Pozivajući se na bogatu literaturu, Mužić je lako uspio pokazati da postoji kontinuitet naselja, ukopnih mjesta i načina pokapanja na području Dalmacije od VI. do IX. stoljeća, ali je također obasnio iste pojave na području današnje Bosne od antike do IX. stoljeća. Evo kraćeg pregleda Mužićeve analize. Značajno je zapažanje Š. Batovića i O. Oštrić o hrvatskom naseljavanju većine središta ilirskih općinskih zajednica. Organizacija Hrvata uglavnom se poklapa s ilirskom, a ilirska su naselja pretvorena u sjedišta župa. Sistem naselja bitno remete tek turske provale. Z. Vinski je utvrdio da mnoga groblja VI. i VII. stoljeća na alpskom i predalpskom tlu, naročito u Istri, rimskim provincijama Dalmaciji, Panoniji i Meziji pripadaju starosjedilačkom stanovništvu, iako se zapaža i ostavština Germana. Š. Batović i O. Oštrić ističu da su ‚veze ranohrvatskih groblja i smještaj uz prijašnje spomenike vrlo česti‘, što se zapaža naročito u korištenju ranijih nekropola. D. Jelovina u kontinuitetu smještaja i izgledu naselja te načina pokapanja i u grobnoj arhitekturi vidi tragove ilirsko-rimske kulture u hrvatskoj kulturi. Kontinuitet sličan dalmatinskom zapaža se i u Bosni pa se može zaključiti da je tu za rimske vladavine prebivalo neprekidno isto autohtono stanovništvo na koje kršćanstvo nije jako utjecalo. Starosjedioci na području Bosne prevladavaju i u ranom srednjem vijeku, što uz ostalo potvrđuje kontinuitet naseljenih mjesta i nekropola. Osim sumarno spomenutih autohtonih elemenata koji su prešli u hrvatsku kulturu, ima ih još mnogo koji bi mogli biti značajni za naše buduće analize. Istraživanja C. Rihtmana npr. ukazuju na ‚ilirsko‘ porijeklo narodnoga glazbenog izraza u Bosni i Hercegovini... Dakako, prethodna analiza hrvatske autohtonosti ne može biti ograničena samo na područje na kojemu se oblikuje hrvatski narod. Možemo zaključiti da je ilirska komponenta imala veliku ulogu u formiranju Južnih Slavena. U početku ne možemo apriori govoriti o hrvatskom ili srpskom narodu već samo o autohtonoj masi i na njoj nadograđivanom slavenskom stratumu.“36
Hrvati su, prema Sclavorum regnum i Tomi arhiđakonu, doselili s europskog sjevera sredinom VI. stoljeća kao dio „Goto-Slavena“ u nekadanju Liburniju, a odatle su posebno kao franački saveznici od oko početka IX. počeli zauzimati i dijelove teritorija Dalmata. Hrvatska će historiografija morati zauzeti jasno stajalište u odnosu na činjenicu da su starosjeditelji najvažniji čimbenik hrvatske etnogeneze. Jedan nepovjesničar o tome je s potpunim pravom poučio neke hrvatske „znanstvenike“ ovako: „Tako Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i talijansku, niti to čine Francuzi na galsku i francusku, Nijemci na germansku i njemačku, Grci na helensku i grčku. Doduše, ti europski narodi dijele spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cjeline. Nama Hrvatima nametnut je povijesni model Ilira i drugih na našem tlu i Hrvata od šestoga, pa i sedmoga stoljeća kao dvije neistosti. To znači da mi Hrvati ne priznajemo etnogenezu Ilira i odričemo se ilirske krvi u svojim žilama... Polazeći od takvoga stranoga modela za Europu, u kojoj želimo politički biti, mi na primjer ne pripisujemo hrvatstvo Svetom Jeronimu, a za razliku od nas Nijemci pripisuju nijemstvo Svetom Severinu – münchenskom biskupu iz petoga stoljeća, jedva nešto mlađem suvremeniku našega Jerka... Samo tako gledano povijesnim očima i zaključivano povijesnom logikom mi imamo pravo pripisati hrvatskom nacionalnom i kršćanskom biću sve što je bilo sveto, mučeno i zaslužno na hrvatskom tlu prije pojave slaveno-hrvatske geneze, ako i ova nije živjela tu od pamtivijeka, kako tvrde neki povjesničari u Americi.«37
Na kraju: Utješno je što se u biti razmišljanja nekih pojedinaca, koji od vremena Boguslawskoga u ime glumljene učenosti dijele lekcije protiv gotovo svakog zaključivanja o autohtonosti na Balkanu, otkriva samo – veliko neznanje intelektualnih mediokriteta.

Ivan Mužić

Bilješke

1 Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Ed. Školska knjiga, Zagreb, 1975, s. 139.
2 Stjepan Krizin Sakač, Historijski razvoj imena “Hrvat” od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (522. Pr. Kr. do 959. Posl. Kr.). Život, XXIII/1942, l, 6.
3 Stjepan Buć, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80, 924.
4 Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952, s. 8.
5 Ejnar Dyggve je ustvrdio npr. da između starokršćanskih tipova kapela i kultnih građevina koje su koristili Hrvati postoji zapanjujuća sličnost i da se u “starohrvatsko vrijeme” upotrebljavao čitav niz različitih tipova crkava “starijih od seobe”, i to u tolikoj mjeri “da se može kazati kako su izravno kopirane”. ( E. Dyggve, Izabrani spisi. Ed. Književni krug, Split, 1989, s. 113).
6 M. Suić, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za simpozij “Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku” održan u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 9.
7 Vitomir Belaj, Hod kroz godinu Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Golden marketing, Zagreb, 1998, s. 32.
8 Mihovil Lovrić - Andrija-Željko Lovrić, “Seune Nebešniki” – Starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova. Rukopis u tisku, s. 1-6.
9 Bruna Kuntić-Makvić, Podrijetlo Hrvata prema Matiji Petru Katančiću u njegovu opisu Podunavlja. N. Budak (uredio), Etnogeneza Hrvata. NZ Matice hrvatske – Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, s. 62.
10 Usp. Rudolf Kjellen, Država kao oblik života. MH, Zagreb, 1943, s. 94-95.
11 Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24.travnja 1989.
12 Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije. Ed. Naša sloga, Pazin, 1996, s. 21-23.
13 Usp. Miroslav Brandt, Život sa suvremenicima. Vjesnik br. od 11. siječnja 1997., s. 11.
14 Nacional (Zagreb), br. 72 od 2. travnja 1997., s. 1-4.
15 Dnevni tisak je zabilježio golem interes čitatelja za ovu knjigu, tako da je više tjedana bila bestsellerom. Usp. Vjesnik od 17. ožujka 1990. (šest tjedana na listi knjiga koje se u Zagrebu najviše kupuju); Borbina Osmica broj 523 od 5. travnja 1990.; Slobodna Dalmacija od l6. travnja 1990. Nedjeljna Dalmacija objavila je prema toj knjizi poseban podlistak u šest nastavaka u siječnju i veljači 1990., po naslovom Podrijetlo Hrvata. U tijeku siječnja 1991. objavljene su u hrvatskom dnevnom tisku i prve vrlo pozitivne recenzije. Usp. Slobodna Dalmacija od 14. 1. 1990., s. 42, Večernji list od 31.1.1990., s. 30.
16 Katičić nije mogao čekati da izađe Starohrvatska prosvjeta, pa je taj svoj, za normalnu ocjenu neuobičajeno opširan rukopis, umnožio u većem broju primjeraka te ga podijelio u Zagrebu i nekim drugim gradovima svojim znancima.
17 Obavijesti Hrvatskoga arheološkog društva, XXII/1990, 2, 60-62.
18 Usp. Danas, IX/1990, 426, 42-43; IX/1990, 431, 32. Budaku sam odgovorio, također u Danasu IX/1990, 428, 32-33; IX/1990, 433, 32.
19 Vjesnik od 23. lipnja 1990., str. 18-19.
20 Milko Brković, Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544.
21 Südost-Forschungen, sv. XLIV, München, 1985, s. 361-364. (Zanimljivo je da me 1969. komunistički javni tužilac Ljubo Prvan u povodu jedne moje knjige optužio u Vjesniku gotovo istom stilizacijom. Istim riječima kao Kessler o meni su sudili i agenti jugoslavenske tajne policije u svojim pismenim izvještajima!).Odgovorio sam Kessleru da ne zna dovoljno hrvatski i da ne ulazim u subjektivne motive njegova pisanja „a posebno u to, da li on misli da mu je ovo preporuka za stvaranje masonske karijere“. (I. Mužić, Masonstvo u Hrvata. Marulić (Zagreb), XIX/1986, 6, 761-762.) Sigurno na veliku žalost V. Kesslera knjiga Masonstvo u Hrvata doživjela je i V. izdanje, koje je više mjeseci bilo u Hrvatskoj prema izvještajima tiska, radija i televizije jedna od najtraženijih knjiga. ( Vidi:Kulturni obzor Večernjeg lista svake nedjelje od 2. ožujka 1997. do 15. lipnja 1997.- dana ulaska ove knjige u tisak, kao i emisije iz kulture Radio Splita više tjedana tijekom proljeća 1997. Usp. i recenzije u Vjesniku od 2. ožujka 1997., s. 7, i u Slobodnoj Dalmaciji od 25. ožujka 1997., s. 7.)
22 R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka. Ed. Književni krug, Split, 1993, s. 229-230.
23 R. Katičić, Još jednom o Mužiću. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split, 1989, s. 287.
24 Usp. I. Tomažič, Z Veneti v novi čas Odgovori-Odmevi-Obravnave. Beč-Ljubljana, 1990, s. 366. U ovoj Tomažičevoj knjizi objavljen je i mali izvod iz moje veće rasprave o slavenskom jeziku u rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je inače objavljena u Rimu, u proljeće 1991., na talijanskom jeziku.
25 R. Katičić, Kunstmannovi lingvistički dokazi o seobi Slavena s juga na sjever. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split, 1990, s. 235.
Autoru ove knjige je posebna čast što mu je sveuč. prof. dr. Heinrich Kunstmann u pismu od 2. lipnja 1991. iz Raitena napisao da u njegovoj knjizi o podrijetlu Hrvata nije uspio otkriti ni jednu bitnu netočnost. Uzgred napominjem da je Nada Klaić priznala kako je upoznavanje s Kunstmannovim radovima o seobama s juga na sjever za nju bilo pravo otkriće. Ona je odmah prihvatila njegove rezultate ističući Kunstmannovo golemo znanje slavističke problematike i literature. (N. Klaić, Eine erfolgreiche neue Theorie über die Frühgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica Festschrift für Heinrich Kunstmann. Verlag Otto Sagner, München, 1988, s. 231-238.)
26 R. Katičić, Na ishodištu. Matica hrvatska, Zagreb, 1994, s. 127.
27 Petar Šimunović, Poticaj. Forum, XXXIII/1994, 1-2, 138. Rijetki su i publicisti koji bez rezerve prihvaćaju Katičićevo pisanje. Kada se pojavio jedan takav, koji inače nije objavio ni jedan spomena vrijedan znanstveni tekst, odgovorio sam mu na odgovarajući način u dnevnom tisku. Usp. Vjesnik, LVII/1996, 17664, 11. (Broj od 17. prosinca 1996.).
28 R. Katičić, Kunstmannovi lingvistički dokazi..., ibid., s. 236.
29 “Lista najprodavanijih knjiga u anketi emisije Pola ure kulture (HTV) i Kulturnog obzora Večernjeg lista.” (Večernji list od 1., 8., i 15. prosinca 1996.) Usp. i niz emisija posvećenih kulturi na radio Splitu tijekom prosinca 1996. i recenziju u Kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije u broju od 26. studenoga 1996.
30 U takvom smislu pisali su mi: prof. dr. Relja Novaković u pismu iz Beograda od 27.I.1990.; prof. dr. Radivoje Pešić u pismu iz Beograda od 8. veljače 1991. Očito je da među znanstvenicima u srpskoj sredini ne prevladava zavist, koja se na primjer u zagrebačkoj sredini naziva: hrvatski jal.
31 Citat iz pisma Đ. Jankovića koje je uputio iz Beograda autoru 8. II.1991.
32 Politika od 7. travnja 1990., str. 19. Gotovo u istom smislu pisao je i beogradski časopis za popularizaciju znanosti Galaksija u broju za kolovoz 1990, str. 69-71.
33 Iz recenzije A. Stipčevića napisane 3. srpnja 1989.
34 Iz razgovora N. Budaka s novinarom. Slobodna Dalmacija broj od 13.siječnja 1997, s. 5.
35 Bože Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU u Zagrebu – Vitagraf u Rijeci, Rijeka, 1995, s. 282.
36 Ivo Rendić Miočević, Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Književni krug, Split, 1996, s. 37-40.
37 Dragan Hazler, Europski narodi ne dijele povijest svojega tla kao mi Hrvati... Vjesnik broj od 22. prosinca 1996, s. 20.