MASONSTVO
I MONOTEIZAM
I.
Masonstvo je, prema zaključivanju masonskih autora, imalo u Europi
i SAD razvitak koji se može usporediti samo sa širenjem kršćanstva
u Rimskom Carstvu.1 Masonski autoriteti ističu da cilj masonstva
nije filantropija,2 pa se nameće pitanje koji je onda stvarni smisao
njegova postojanja.
…U masonskoj literaturi usvojeno je mišljenje da je 24. lipnja 1717.
od četiri već postojeće londonske lože utemeljena Velika loža. Taj
dan je odabran kao blagdan sv. Ivana Krstitelja, jer se on veže
s praznovanjem ljetnoga solsticija, koji se u masonstvu smatra jednom
od najstarijih zajedničkih tradicija ljudskoga roda.3 Londonski
masoni povjerili su prezbiterijanskom pastoru Jamesu Andersonu (1684?
– 1739.) da sastavi knjigu tzv. Konstitucija, koja je bila pripremljena
1721. i potom pregledana od užeg kruga masona, među kojima je posebnu
ulogu igrao Jean–Theophile Desaguliers (1683. –1744.), sin izbjegloga
francuskog hugenota. Te Konstitucije su objavljene 1723. Konstitucije
prijašnjih pravih zidarskih udruga počinjale su zazivom Trojstva
i Krista, a u Andersonovoj redakciji temelja «spekulativnog zidarstva»
o tome nema ni spomena. Slobodni su zidari od staroga zanatskog
zidarstva posudili samo određene običaje i formule namjeravajući
tako skriveni biti razumljivi «samo onima koji za to posjeduju ključ».4
U «Starim dužnostima slobodnog zidara« god. 1723. «Odnos spram Boga
i vjere» ovako je opisan:
«Zidar je svojim zvanjem vezan, da se pokorava ćudorednom zakonu,
pa ako ispravno shvaća umjetnost, ne će nikada biti niti tupoglavi
bezbožnik, niti razuzdani bezvjerac. No premda su u stara vremena
bili zidari obvezani, da se drže vjere – ma kakova ona bila, - koja
je vladala u zemlji ili narodu, među kojima su se bavili, smatra
se sada ipak probitačnijim, da ih se obvezuje na držanje one vjere,
u kojoj se svi ljudi saglašavaju, prepuštajući tako svakomu njegovo
posebno mišljenje; a to znači, da budu dobri i iskreni ljudi, ili
ljudi časna i poštena značaja, ma sa razlikovali bilo kakovim imenom
ili osvjedočenjem. Time postalo je slobodno zidarstvo središtem
udruženja i sredstvom pomirljivoga i vjernog prijateljstva među
ljudima, koji bi inače ostali za vazda podaleko.»
U redakciji «Starih dužnosti» iz godine 1738. stilizacija je izmijenjena
na ovaj način:
«Slobodni zidar je ovime obvezan, da se pokorava ćudorednom zakonu
kao pravi Noahid i ako pravo shvaća umjetnost, on ne će biti tupoglavi
bezbožnik, ni razuzdani bezvjerac. U stara vremena bijahu kršćanski
zidari obvezani da se prilagode kršćanskim običajima svake zemlje,
gdje su imali da putuju ili posluju. No jer se zidarija nalazi među
svim narodima, i onima ine vjere, to im je sada jedina dužnost,
pristati uz onu vjeru, u kojoj se svi ljudi saglašavaju, pak valja
njim samima prepustiti njihovo posebno mišljenje; t. j. od njih
se jedino traži, da budu dobri i vjerni ljudi i da drže do časti
i poštenja, ma se kako inače dijelili među sobom po ovom ili onom
imenu, po vjerama ili mišljenjima; jer oni svi slažu se u ona tri
velika članka Noemova, a to je dovoljno, da se očuva vez lože. Slobodno
zidarstvo dakle je središte udruženja i razlog vjernog prijateljstva
među ljudima, koji se inače nikada ne bi zbližili.»5
U literaturi se posebno mnogo raspravljalo o stilizaciji iz Konstitucija
da mason «ne će nikada biti glupi ateist, niti nereligiozni razuzdanik».
Ova misao svodi sve na etiku kao naravni zakon, koji se ne vezuje
ni uz koju vjersku dogmu. Svrha je toga vjerskoga indiferentizma
da masonstvo postane središte ujedinjavanja ljudi kako ih ne bi
dijelile vjerske razlike. Ta je misao postala temelj masonstva i
«vrijednost također za naše dane».6 Mnogo se pisalo o izvorima masonstva,
u svezi s njegovim shvaćanjem božanstva, koje većina pisaca izvodi
iz deizma. Međutim, Andersen se u deizmu mogao nadahnuti samo idejama
vjerske tolerancije.7 Jer Bog postoji i u deističkom shvaćanju,
ali tako da ne intervenira u svjetska zbivanja, a ni u pojedinačne
ljudske sudbine. Masonstvo posve odbacuje i takav deistički pojam
Boga.8 Naziv Veliki arhitekt svemira Andersen je preuzeo iz jezične
upotrebe svoga doba. U prvom izdanju Konstitucija piše: «Adam, our
first parent, created after the Image of God, the great Architect
of the Universe.» U drugom izdanju Konstitucija 1738. u biti navodi
se sadanja stilizacija.9 Veliki arhitekt svemira je formula koja
svakom dopušta slobodu osobnih uvjerenja10 Masoni, prema Pikeovu
učenju, priznaju postojanje božanskih svojstava, čiju sveukupnost
svatko može po volji nazivati Bogom, prirodom, svemirom,duhom, materijom.11Slobodno
zidarstvo objavljuje od svojih početaka, postojanje jednoga stvaralačkog
principa pod imenom Veliki arhitekt svemira. Bog je, prema masonskom
učenju, «zakon koji upravlja cijelim svemirom u održavanju savršenog
ekvilibrija».12 Kandidat za stjecanje trećega stupnja izjavljuje
u loži da je prirodni zakon apsolutan i nepromjenjiv i da on upravlja
cijelim univerzumom.13 «Poznato je od prastarih vremena da je sve
ono što postoji u svijetu, sav univerzum, sastavljen od jednog izvornog
principa i da materija nije drugo nego samo prividna forma ovoga
principa.»14 Za masone Veliki arhitekt svemira nije kreator, nego
organizator.15 Očito je, prema masonskim izvorima, da formula Veliki
arhitekt svemira isključuje pojam Boga stvoritelja, jer masonski
arhitekt ne stvara iz ništa, nego samo gradi na već stvorenomu.
Taj graditelj svemira nije božanska osoba nezavisna o svijetu i
čovjeku, već je prema masonskom tumačenju, imanentni dio prirode,
koji u sebi istodobno sadrži dobro i zlo. U skladu sa shvaćanjem
masona da zamišljaju božanstvo po volji prihvaćaju se i prastara
božanstva. U masonstvu «Royal Arch» božanstvo se naziva «Jah – Bel
– On» i zamišlja kao sinteza božanstava: semitskog imena (Jah),
kaldejskog (Bal) i egipatskog (On). Bez obzira na postojeća raspravljanja
o etimologiji tih naziva sam pojam sadržava tri različita božanstva.
Stilizacija nedvojbeno upućuje na reafirmaciju starih božanstava,16
ali istodobno namjerno utire put k sinkretizmu. Takvo masonsko shvaćanje
isključuje i pomisao da bi Isus Krist mogao biti jedini pravi Bog.
Stoga masonstvo izjednačuje Krista s Budom, Zaratustrom, Muhamedom
i Quetzalcoatlom. Takvo razmišljanje je razlog da slobodni zidari
godine računaju od zamišljenoga početka svijeta, a ne od Kristova
rođenja.
Masonstvo shvaća sve postojeće kao jedinstvo mikrokozmosa i makrokozmosa.
U tako zamišljenoj jedinstvenosti zemaljskoga i nadnaravnoga svijeta
i čovjek je dio božanstva. Masonstvo je iz antičkih kultova i misterija
posebno prihvatilo zamisao o umiranju i ponovnomu rađanju.17 «Ako
je sve jedno, lanac se nikada ne prekida, pa niti u odnosu na smrt
koja je u božanskom planu jedna od formi postojanja, dakle nije
negativno uništenje, već je jedan od trenutaka pozitivnog vitalnog
kontinuiteta. Radi se o preobraženju onoga što je smrtno u ono što
ne može umrijeti.»18 To shvaćanje izražava i masonska simbolika.
Dva stupa u loži (čija se početna slova J i B izvode iz hebrejskoga)
označavaju ne samo jedinstvo duha i materije, nego također muško-aktivni
i žensko-pasivni princip.19 Masonstvo je falusnu i vaginalnu simboliku,
(o kojoj opširno piše Albert Pike u svojoj knjizi Morali i dogma),
preuzelo iz prastarih okultnih kultova i ona im također označava
aktivni muški i pasivni ženski princip, u smislu jedinstvenosti
stvaranja i razmnožavanja. Simbolika sunca u zajedništvu s mjesecom
interpretira se kao istodobno postojanje dviju polarnosti svake
pojavnosti i identična je kineskom shvaćanju nedjeljivosti pojma
Yang i Yin. Posebno se ističe da sunce i mjesec, kako je to i po
staroj mitologiji, istodobno mogu biti i dobri i zli.20 Masonski
prosvjetitelj Pike -dosljedno nauku o neosobnom božanstvu-, zamišlja
i Sotonu kao snagu, koje istodobno u sebi sadržava dobro i zlo.21
U takvu panteističkom zamišljanju zlo i dobro su u ravnoteži, ali
masonstvo dopušta mogućnost razvitka u komu će iščeznuti razlika
između dobra i zla.22 U tomu smislu masonstvo ne isključuje vjerovanje
ni u mogućnost evolucije, reinkarnacije i astrologije.
Neki masoni, koji pišu o masonstvu, tvrde da su oni duhovni nastavljači
i predantičkih okultnih učenja, koje su poslije dijelom nastavljeni
u Kabali i gnozi.23 I doista masonski nauk ni po čemu nije originalan
jer je sav sadržan već u predkršćanskomu poganstvu. Masonska vjerovanja
gotovo su identična s onima egipatskim i grčkim kako ih iznosi Plutarh.24
Na primjeru Rimskoga Carstva može se zaključiti da je u poganskom
svijetu vladala međusobna duhovna tolerancija tolika da su se međusobno
nenasilno prihvaćali kultovi tuđih božanstava. Svi su neznabošci
prihvaćali tuđe kultove zato što su ih doživljavali kao identične
svojim vjerovanjima.25 U cijelomu tom poganskom panteonu postojanje
politeizma je samo privid, jer su sva ta različita božanstva najčešće
samo pojavnosti jednoga neosobnog univerzalnog (najčešće panteistički
zamišljenog) boštva. Prvi vjerski progon u Rimskom Carstvu započeo
je protiv kršćanskoga monoteizma, jer se ono osjetilo kao apsolutna
povijesna i duhovna posebnost, koja niječe kao zlo sva ostala postojeća
metafizička shvaćanja. Kršćani su apsolutnu različitost svoje vjere
u odnosu na sva vjerovanja tadanjega svijeta protumačili tako da
su u svim poganskim bogovima prepoznavali Sotonu. Već u židovskomu
Starom zavjetu svi se poganski bogovi smatraju «demonima».26 Prema
Augustinu svi su stari narodi, osim Židova, kao bogove štovali demone.27
Da su beziznimno svi ti poganski demoni (na primjer: Oziris i Izida,
Zeus i Atena, Jupiter i Venera) samo zli duhovi učili su već u prvim
stoljećima kršćanstva Justin, Tacijan, Atenagora, Klement Aleksandrijski,
Irinej, Origen, Tertulijan, Euzebije i drugi.28
II.
Masoni tretiraju masonstvo kao « kraljevsku umjetnost» u smislu
da je ona razvitak čovjeka i to vlastitim duševnim snagama –u tijeku
postizanja viših stupnjeva- od «surovog kamena» do njegove samospoznaje
i sjedinjavanja s božanstvom. Prijam u masonski savez pokazuje u
simbolima i ritualima jaku povezanost sa starodrevnim misterijama,29
u kojima je iniciranje nastojalo deificirati čovjeka. Inicijacija
se događa u loži, koju masoni zamišljaju kao hram i simbol svemira,
a u kojoj dominiraju samo nekršćanski simboli. «Oko simbolizira
na fizičkom planu vidljivo sunce, koje emanira život i svjetlo;
na srednjem ili astralnom planu Riječ, Logos, stvaralački princip;
na spiritualnom ili božanskom planu to je Veliki arhitekt svemira.»30
Misao o jedinstvenosti dvojstva (također dobra i zla) u biti je
masonstva. Štoviše i masonski trokut predstavlja ekvilibrij svjetla
i tame u trajanju (vremenu).31U masonskom Katekizmu (doslovni prijevod
iz Rituala prvoga stupnja po «Škotskom starom i pripoznatom redu»)
masonstvo se tretira kao škola poduke. «Ona uči čovjeka, kako će
da se razmatranjem djela Prirode uzdigne do stvaraoca tih djela.»32
Kandidat za masonstvo u okultnom ozračju lože polaže zakletvu koja
glasi:
«Obećajem i zaklinjem se da neću nikada odati tajne Slobodnog zidarstva,
da neću nikoga upoznati s onim što će mi biti otkriveno pod kaznom
da mi se prereže grlo, iščupaju srce i jezik, pokida utrobu i da
se moj leš raskomada, zatim zapali i pretvori u pepeo koji neka
se rasprši u vjetar radi obeščašćenja uspomene i na vječnu sramotu.»33
Kandidat za treći stupanj posebno se zaklinje da neće nikada objaviti
tajne koje će mu biti povjerene i da od sada sve svoje sposobnosti
posvećuje slavi i snazi masonskog reda.34
Sam čin inicijacije u masonskom htijenju za obogotvorenjem čovjeka
proizvodi određene posljedice poznate kao «okultna infekcija». Inicijacija
u masonstvu prema masonskim autorima mijenja čovjekovu svijest.35
S. Raynaud de la Ferriere zaključuje da je tajna u tomu što se mason
prolazeći kroz različite faze inicijacije preobražava i postaje
druga osoba.36 Okultisti oduvijek vjeruju da čovjek u tijeku obreda
inicijacije može ovladati tajnim silama prirode. Međutim, medicinsko
ispitivanje zaključuje da čovjek kroz okultna iskustva mijenja svoju
emocionalnu i psihičku osobnost tako da se pretvara u biorobota.37
Tu mogućnost potvrđuje i dugogodišnji francuski mason i liječnik
po zanimanju Maurice Callet, koji primanje u ložu ovako interpretira:
«Radi se ponajprije o filozofskom pitanju s posljedicama na intelektualni
i duhovni život onih koji se priključuju. Doduše, kad netko pristupi
loži, ne mora sklopiti ugovor s Đavlom ili sudjelovati na crnim
misama. Ali se ponekad i to čuje.»38 John Daniel, američki protestantski
istraživač okultnih izvora masonstva, shvaća masonsku zakletvu kao
faustovsku trgovinu s dušom i zaključuje: «Trebalo bi biti naivan
da bi se prihvatila sugestija, kako obvezivanje nekoga pod ovako
divljom prisegom, neće ostaviti traga na njegovoj duši. Isus Krist
je osobno objavio (Matej 5,33-37), da su ove prisege 'od Zloga.'…
Ozbiljna je stvar zatražiti Inicijaciju, jer onaj koji to zatraži,
mora potpisati ugovor. Što znači taj ugovor? Ne postoji vanjski,
formalni vidljivi potpis; to se ne može uspoređivati niti s potpisom
nečijeg imena krvlju, jer to mora biti besprijekorno moralan i nematerijalni
čin, koji zahtijeva da se čovjekova duša istinski posveti djelu.
To nije, potom, kao cjenkanje s Đavlom, u kojemu Zli dopušta biti
prevaren. To je sporazum u koji ozbiljno ulaze obojica (Đavo i inicirani)…
i ovdje nema iznimaka od njegovih klauzula… Mason Robert Morris
u Webb's Monitor priznaje masonsku savršenu trgovinu s dušom iniciranoga
kada je već zakletva dana: Obvezujući sporazum je neopoziv. Pa čak
i ako bi možda mason bio suspendiran ili isključen, makar bio povučen
iz lože, ili putovao u zemlje gdje se masoni ne mogu pronaći ili
postao podanik despotske vlade koja ga progoni, ili komunicirao
s netolerantnim crkvama koje oštro kritiziraju masonstvo, on ne
može odbaciti ili poništiti svoj masonski ugovor. Nikakav zakon
zemlje na to ne može utjecati. Niti ga podozrenje crkve može oslabiti.»
39
Tajnost rada lože, koja se već u prvim stupnjevima osigurava citiranom
prisegom, ne služi masonstvu samo da skrije od profanih eventualna
okultna iskustva, koja se u biti svode na magiju i koja su dostupna
samo određenim posvećenicima. Masonstvo istodobno od javnosti skriva
i angažiranost na političkom realiziranju svojih okultnih zamisli.
U ložama se ne raspravlja o politici na način da to može podijeliti
braću raznih stranačkih pripadnosti, ali loža ostaje «uvijek otvorena
raspravljanju generalnih političkih problema, koji se odnose na
život nacije».40 Svaki mason u svome političkom djelovanju mora
najposlušnije slijediti temeljne nadstranačke masonske direktive.
Masonski «hram» je preokupiran politikom. «To je laboratorij ideja.
U loži se sustavno obrađuju veliki društveni problemi. Ovaj se rad
proširuje u javnosti, ponajprije preko saborskih zastupnika i vijećnika
koji su slobodni zidari. Oni donose zakonske prijedloge koji su
neposredno rezultat rada u sjeni loža. Tako su kontracepcija, pobačaj,
banaliziranje rastave braka, plod slobodnozidarskoga razmišljanja.
Oni žele riješiti čovjekove probleme tako što će se ukloniti bilo
kakav oblik prisile i ovisnosti, s obzirom na moral ili religiju.»41
Slobodno zidarstvo nameće svijetu svoj agresivni antiteizam i kroz
različite «nove duhovnosti«, koje se, premda su izdanak i pećinske
baštine, –često pojavljuju i lažno se predstavljaju pod kršćanskim
imenom.42 Masonska dekristijanizacija anglikanizma odavno je okončana,
u protestantizmu još traje43, a pravoslavlje se (posebno u Rusiji)
snažno odupire. Papinske enciklike od početka shvaćaju masonstvo
kao nastavljanje praroditeljskog htijenja «postati kao Bog» i zato
ga osuđuju kao deicidnu protucrkvu. Međutim masonstvo je od svojih
početaka pa sve do danas nazočno i u katolicizmu.44 Na kraju dvadesetoga
stoljeća jedini organizirani otpor masonstvu pružaju države monoteističkoga
islama: Libija, Irak i donekle Iran.
Povijesna je činjenica da su sva masonska politička i pseudoreligiozna
iskustva donijela ljudima samo beznadnost. Arthur Guirdham ustvrđuje
da živimo u jednoj od najtamnijih epoha europske civilizacije, u
kojoj Zlo djeluje najvećom snagom.45 Činjenica je, da je masonstvo
gdje god se za trenutak domoglo vlasti, pokušalo i fizičkim ubijanjem
uništiti stvarno jednoboštvo u ljudskom društvu. Prvi put se to
dokazalo u masonstvom nadahnutoj Francuskoj revoluciji, koja je
proglasila ukidanje kršćanstva i uvela kult «ljudskog razuma» u
ime kojega se zatvaralo katoličke crkve, ubijalo svećenike i vjernike.
Masoni XX. stoljeća, primjerice Vladimir Iljič Lenjin i Fidel Castro,
djelovali su kao Neron i Dioklecijan, opsjednuti mržnjom na Boga.
«Novi svjetski poredak» je oživotvorenje masonskih zamisli i s njegovim
ostvarivanjem započeo je progon preostalih vjernih monoteista u
židovstvu, kršćanstvu i islamu. Oljeg Platonov, ruski povjesničar
i istraživač slobodnoga zidarstva, navodeći između ostaloga, primjere
kako u američkim školama zabranjuju raspela s Kristovim likom i
izdaju krivotvorene Biblije, zaključuje: «Malobrojne općine istinskih,
pravoslavnih kršćana žive slično kao kršćani poganskoga Rima u uvjetima
progona i procesuiranja. Oni ne smiju protestirati protiv sveopćega
razvrata, sotonizma, 'sodome i gomore', što sve preplavljuje SAD…»46
Međutim, odnos samozvane američke «demokracije» isti je prema svim
pravovjernim monoteistima. «Zanimljiv je paradoks kako američka
vlada podupire anti-kršćanske aktivnosti (npr. abortus, homoseksualnost,
pornografsku aktivnost), dok istovremeno zabranjuje svako javno
očitovanje kršćanstva. Vlada (koristeći novac američkih poreznih
obveznika) podupire The National Enlowment for the Arts…Neka od
tih 'umjetničkih djela' očito su svetogrđe protiv Isusa Nazarećanina
– npr. bista Isusa kao transvestita, slika Krista kao narkomana
ovisnog o heroinu, fotografija raspela potopljenog u autorovu urinu,
ili skice Isusa umiješanog u homoseksualne aktivnosti… Iz različitih
je primjera vidljivo također da su sudovi diljem Amerike dosljedni
samo u jednom: predodžbi da religija u Americi može biti iznimno
opasna! U pitanju nije samo kršćanstvo, nego i ortodoksno židovstvu…
U Chicagou, Illinois, grad je nakon četverogodišnje stanke zatvorio
trideset crkava na južnoj strani (većinom afričko-američkih) i uskratio
građevnu dozvolu za više od dvanaestak crkava –koristeći izuzetno
stroge zahtjeve za zone… Danas je gaženje Krista, kršćana i kršćanstva
glavni poduhvat na mnogim (ako ne i većini) velikih sveučilišta
i srednjim školama diljem Amerike… Bitan element političke korektnosti
je potpuna eliminacija religije iz američkog obrazovanja. Jezična
pravila sankcioniraju studente ako se suprotstavljaju homoseksualnosti
ili pobačaju i ako se zauzimaju ili samo spominju Boga, Krista,
Bibliju ili tradicionalne vrijednosti. Za praktičnoga kršćanina
američka sredina danas je vrlo neprijateljska okolina.» 47
Ivan Mužić
Bilješke
1 Luigi Troisi, Dizionario massonico. Ed. Bastogi, Foggia, (bez
godine), str. 245.
2 W. L. Wilmshurst, Značenje slobodnog zidarstva. «Štampano kao
rukopis samo za Slb. zid.», Osijek, 1938., str. 9.-25.
Hinko Hinković (političar, koji je bio spiritist i teozof) istupio
je iz lože kada je shvatio da masonstvo nema veze s filantropijom
i Beluhanu izjavio: «To je farizejština, i sve prije nego filantropija;
to je zgodna prilika za sebične promocije i karijere… Nedostojno
je Hinkovića da bude framazun.» (Severin Lamping, Četrdesetorica
govore. II. izdanje, Zagreb, 1944., str. 101.)
3 Eugen Lennhoff–Oskar Posner, Internationales Freimaurerlexikon.
Amalthea-Verlag, Wien-München, 1980., str. 456, 1177.
4 G. E. Lessing, Razgovori za slobodnog zidara. Gradac (Čačak),
broj 89.-90.-91., za godinu 1989., str. 23.
5 Citati su doneseni prema: A.(dolf) Mihalić (preveo i uvodom popratio),
Stare dužnosti slobodnog zidara. Publikacije lože «Pravednost»,
«Štampano kao rukopis za slobodne zidare», Zagreb, 1924. U ovome
se izdanju navodi da «pravi Noahid» znači «sinovi-nasljednici Noemovi»,
a da masoni su pod «tri velika članka Noemova» razumijevaju «bratsku
ljubav, pomoć i vjernost».
6 Citat iz predgovora knjizi Lennhoff-Posner, Internationales…,
ibid., str. 23.
7 Lennhoff-Posner, ibid., str. 328 – 329.
8 Predstavnici Njemačke biskupske konferencije, koji su s predstavnicima
Ujedinjene Velike lože Njemačke službeno razgovarali od 1974. do
1980., i istodobno istraživali bit masonskoga učenja, točno su zaključili
da pojam Veliki arhitekt svemira svodi odnos prema Bogu «na shvaćanja
koja prethode deizmu». (Zbigniew Suchecki, La Massoneria nelle disposizioni
del «Codex iuris canonici» del 1917 e del 1983. Libreria editrice
vaticana, Rim, 1997., str. 124. – 133.)
9 Lenhoff-Posner, ibid., str. 135.
10 Rene Guenon, Studi sulla massoneria. Basaia editore, Rim, 1983.,
str. 25. – 26.
11 Albert Pike, Morals and dogma of the ancient and accepted scottish
rite of Freemasonry. Washington, 1968., str. 644.
12 Troisi, ibid., str. 173.
13 Rituale e Istruzioni per il frattelo maestro libero muratore
(3 Grado Simbolico). Službeno izdanje Velike lože Italije, («Non
e destinata alla pubblicita.) Rim, 1991., str. 21.
14 Rudolf von Sebottendorf, La pratica operativa della antica massoneria
turca. Editrice il Delfino, Torino, 1980., str. 35.
15 «Pour le Macon, le Grand Architecte n' est donc pas le Createur,
mais l'Organisateur.» (Daniel Ligou – redaktor, Dictionnaire universel
de la Franc-maconnerie. Tom I, Editions de Navarre, 1974., str.
77. Francusko je masonstvo, da bude dosljedno masonskom shvaćanju
božanstva, predlagalo još 1867. da se izbaci formula «U slavu Velikog
arhitekta svemira». Taj je pokušaj realiziran god. 1877. Dakako
da to ne znači nikakvu «francusku revoluciju» u odnosu na anglosaksonska
shvaćanja božanstva, jer su o njegovoj biti sve masonske strukture
suglasne. Zato u francuskom masonstvu nije nikada bila zabranjena
upotreba formule Veliki arhitekt svemira i ona se katkad službeno
upotrebljava.
16 Massimo Introvigne (priredio), Massoneria e religioni. Editrice
Elle Di Ci, Torino, 1994., str. 176. – 177; M. Introvigne, La massoneria.
Editrice Elle Di Ci, Torino, 1997., str. 26. –28.
17 Lennhoff-Posner, ibid., str. 1082.
18 Giuseppe Schiavone, Il Rito Funerario Massonico. Zenit Studi.
Internet http://www.zen-it.com/funerario.htm. Str. 1.-8.
19 Troisi, ibid., str. 114.; Jules Boucher, La simbologia massonica.
Editrice Atanor, Rim, 1975., str. 140.-142.
20 Boucher, ibid., str. 182., 375.; Jürgen Holtorf – Karl Heinz
Lock, Freimaurer. Wilhelm Heyne Verlag, München, 1993., str. 54.–55.
21 Marijan Mandac kršćansko shvaćanje dualizma u učenju svetog Jeronima
ovako sintetizira: «Jeronim je postojano učio da je svako stvorenje
koje je Bog stvorio u sebi i svojoj biti bez iznimke dobro stvoreno.
Tako se odupro svakome obliku dualizma koji su u drevno doba mnogi
zastupali. Odbacio je tvrdnju da je tvar u sebi zla. Jeronim se
također često sporio s onima koji su učili da od iskona postoje
dvije suprotne naravi: dobra i zla. Po njemu, đavao je vlastitom
odlukom postao zlim i takvim ostaje. Đavao se od sebe pođavlio.
Nasuprot Boga od vječnosti ne postoji nikakvo protivno počelo. Bog
je posvemašnja moć. On stvara samo dobro.» (Sveti Jeronim, Tumačenje
Matejeva evanđelja. Služba Božja, Makarska, 1996., str. 58.)
22 Troisi, ibid., str. 298.
23 Giovanni-Maria Ragon, Massoneria occulta ed iniziazione ermetica.
Ed. Atanor, Rim, 1948., str. 77.; Lennhoff-Posner, ibid., str. 612.,
1274.; Troisi, ibid., str. 286., 322. Međutim, masonstvo nije direktno
povijesno ni duhovno nastavljanje pretkršćanske okultne tradicije.
U XX. stoljeću prevladava mišljenje da je okultna misao oduvijek
i svuda nazočna. Usp. Antoine Faivre, Esoterismo e tradizione. Editrice
ELLEDICI, Torino, 1999., str. 73.-74.
24 Plutarh spominje vjerovanje da je Amun egipatsko ime za Zeusa,
a za Egipćane navodi: «Amun je način zazivanja kojim se oni obraćaju
vrhovnom bogu, koji se identificira s univerzumom, a koji je nevidljiv
i skriven.» On spominje «drevno učenje» da sve proizlazi iz dva
protivna načela, odnosno dvije suprotne snage. Prema njemu «barbari»
i Grci na isti način vjeruju da univerzum određuju mnogi elementi,
a u svima su zlo i dobro izmiješani ili «bolje rečeno u prirodi
ne postoji ništa savršeno čisto.» (Plutarco, Izide e Oziride. Adelphi
edizioni, Milano, 1985., str. 65., 101.-107., 110.). Posebna je
vrijednost navedenoga Plutarhova svjedočenja što utvrđuje istobitnost
egipatskih i grčkih božanstava, kojima su samo imena različita,
ali su im osobine iste.
25 «Grci su -od Herodota- bili uvjereni da strani bogovi nisu različiti
od njihovih, već da su isti ali pod drugim imenima.» (Dario Del
Corno, Introduzione u knjizi: Plutarco, ibid., str. 53.).
26 «Jer su svi bogovi naroda idoli ništavi, a Gospod je stvorio
nebo» (Ps, 96, 5). Usp. Ivan Šarić (preveo), Sveto pismo. II. popravljeno
izdanje, Osvit, Madrid, 1959., str. 886.
27 «Dakle, drevni i prvotni Rimljani (onako kako o njima poučava
i svjedoči povijest), iako poput ostalih naroda – izuzev jedino
židovski – štovahu lažne bogove i prinašahu žrtve ne Bogu, nego
zlim duhovima,…» (Aurelije Augustin, O državi Božjoj. Svezak prvi,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982., str. 355.).
28 Egon von Petersdorff, Daemonologie. I. svezak, Christiana-Verlag,
Stein am Rhein, 1982., str. 220.
29 Lennhoff-Posner, ibid., str. 741.
30 Boucher, ibid., str. 91.
31 Boucher, ibid., str. 92.; Troisi, ibid., str. 406.
32 V. B. (Preveo i izdao u vlastitoj nakladi), Autentični slobodno
zidarski dokumenti. Bez oznake godine i grada izdanja, str. 7.
33 Rituale e istruzioni per il fratello apprendista libero muratore
(1 Grado Simbolico). Izdanje Velike lože Italije («Non e destinata
alla pubblicita.») Rim, 1988., str. 53. U biti jednako nečovječna
zakletva polaže se i u suvremenom američkom masonstvu, kako je to
objavio i Jim Shaw (američki mason 33 stupnja, koji se obratio na
kršćanstvo).
34 Rituale e istruzioni per il fratello apprendista libero muratore
(3 Grado Simbolico). Izdanje Velike lože Italije («Non e destinata
alla pubblicita.») Rim, 1991., str. 33.
35 Wilmshurst, ibid., str. 59.- 60., 64., 67.- 68., 70., 85.
36 Wilmshurst, ibid., str. 9., 25.-32.; Serge Raynaud de la Ferriere,
Il libro nero della framassoneria. Tarantola, Lugano, bez godine
izdanja, str. 66., 168., 209. – 211.
37 Anatolij Berestov, Čislo zverja.(Broj Zvijeri), Ed. Novaja knjiga,
Moskva, 1996., str. 143. Ovaj autor, koji je doktor medicinskih
nauka i profesor neuropatologije Ruskoga državnoga medicinskog instituta,
zaključuje da je masonstvo stvarni sotonizam, a masonska loža sotonska
crkva. (Ibid., str. 5, 142).
38Mi, broj 11., za 2000. godinu, str. 16. (Razgovor s obraćenikom
M. Calletom preuzet je iz francuskog časopisa «Vision 2000» broj
6., za 1999.)
39 John Daniel, Scarlet and the Beast. Vol. II, JKI Publishing,
Tyler, Texas, 1994., str. 77.
40 Per l'Unita massonica. Documenti. Pallazo Brancaccio, Rim, 1951,
str. 20. (Interni materijal).
41 M. Callet, ibid.
42 Usp. New Age: Lo strumento della piovra massonica per la distruzione
dell'uomo e della societa. Atti del 2 Convegno di Studi Cattolici,
Rimini, 28-29-30 ottobre 1994., Rimini 1995., str. 112. U (po broju
stanovništva i zemljopisno maloj) Hrvatskoj do kraja rujna 2000.
godine djelovale su 73 (sedamdeset i tri) «Nekršćanske pseudoreligiozne
sljedbe i duhovnosti New age-a», koje se posebno predstavljaju i
kao različite škole alternativne tehnike i terapije. Usp. Studia
croatica –Sveučilište u Zagrebu– Filozofski fakultet Družbe Isusove,
Internet http://petar.ffdi.hr/nrp/7-2.html.
43 Milijuni američkih baptista, metodista, prezbiterijanaca i episkopalijanaca
misle da je prihvatljiva istodobna pripadnost crkvi i loži. Usp.
Charles Madden, Freemasonry. TAN Books, Rockoford, Illinois, 1995.,
str. 53.
44 Mason Carlos Vasquez Rangel, u povodu imenovanja svoga masonskog
subrata Enrique Olivaves Santane za ambasadora Meksika pri Svetoj
Stolici, izjavio je sljedeće: «Sigurno je da će on (Santana) tamo
(u Vatikanu) naći mnogo reakcionara, ali također i mnogo braće masona.
U više dijelova vatikanske države djeluju četiri masonske lože.
Neki od visokih vatikanskih dužnosnika su slobodni zidari. Oni također
kao i mi pripadaju škotskom obredu, ali u jednoj nezavisnoj organizacionoj
formi». Ova je izjava objavljena u časopisu katoličkih progresista
«Processo», (broj 832. od 12. listopada 1992.). Usp. Manfred Jacobs,
Die Freimaurerei als Politischer Faktor. Pro Fide Catholica, Durach,
1993., str. 81.-82.
45 A. Guirdham, L' Ossessione diabolica. Diavolo e forze del male
nell' origine delle neurosi. Tattilo Editrice, Rim, 1974., str.
172. Guirdam (koji je pola stoljeća djelovao u Londonu kao psihijatar)
pisac je više knjiga o dualizmu i problematici zla. On konstatira
postojanje opsesivnih stanja, posebno među mladima, koja se očituju
u nasilju, perverziji i promiskuitetu, a koja su prema njegovim
ispitivanjima češća u anglosaksonskim, nego u romanskim i katoličkim
zemljama. (Ibid., str. 131., 172.-172.- 176., 234., 262.)
46O. A. Platonov, Ternovij venec Rossii. Tajna bezakonija. V. knjiga,
Moskva, Rodnik, 1996., str. 406.
47Don McAlvany, Upozorenje oluje. Nastupajući progon kršćana i tradicionalista
u Americi. Zlatno pero, godište III., broj 4.(11.) za 2000., str.
50.-53.
|
