METAFIZIKA MAGIJE

1.

Prije 90.000 godina ljudi u Qafzehu (Izrael) i Neandertalci prije oko 60 do 80 tisuća godina, koji su pokapali mrtve s posebnim ritualima, imali su ne samo svijest o smrti nego i želju da je nadvladaju u besmrtnosti. Čovjek neolita je tražitelj beskrajnoga, u kojemu se rađa pojam Najvišeg bića, koje on naziva Bogom.1 Homo sapiens od kada je čovjek također je homo faber, religiosus i symbolicus.2 Već se u paleolitiku homo sapiens ponašao, kako se može zaključiti iz mnoštva podataka, jednako kao čovjek iz novijih vremena.3 Detaljnije o vjerovanjima u paleolitu može se samo pretpostavljati. Moguće je zaključivati da je tada postojalo i magijsko poimanje svijeta. Sigurno je da su ljudi mlađega paleolitika imali veoma razvijen sustav vjerovanja, koji je nalazio svoj izričaj u simboličnim slikama posebno iz svijeta lova u pećinama.4
Sama pećina je doživljavana kao utroba majke zemlje, mjesto pokapanja i ponovna rađanja, susretište božanskoga i ljudskoga, žensko načelo.5 Ona i s njome vezani izvori smatrani su također ulaznim vratima u svijet mrtvih.6 Planina u kojoj se nalazi pećina simbol je postojanosti, čvrstoće i vječnosti, odnosno znak susreta neba i zemlje.7 Planinski vrhovi povezani su s bogovima gromovnicima. U planini je šuma ili sveti gaj posvećen određenim božanstvima u mnogih starih naroda. Taj sveti gaj središtem je života, gdje je pohranjena voda i toplina; to je utjelovljenje majčinskoga ženskoga načela.8 U planini su izvori, koji su kao sveta mjesta, poznati u mnogim starim kulturama.9 U tako shvaćenoj šumi moglo je živjeti žensko božanstvo plodnosti, koje je predstavljalo zemlju kao majčinski princip, dok je nebo obično očinski.10 Sveti pir između neba i zemlje predmetom je mnogih arhaičnih obreda i mitova.11 Bračna sveza neba sa zemljom ili vodom javlja se kao široko rasprostranjeni mitski motiv u Indoeuropljana. Zemlja je boginja koju oplođuje kiša koja pada s neba, a to spajanje zemlje i neba zamišljeno je kao sveto vjenčanje natprirodnih sila.12 Nebo je ono koje oplođuje majku zemlju.13

Primitivnu vjeru Europljana na primjeru Germana Klaus Bemmann, između ostalog, opisuje ovako:”Germani su živjeli u harmoniji i u suglasju s prirodom. Nisu htjeli vladati nad prirodom i podređivati je sebi, nego su se oni osjećali dijelom prirode. Živjeli su u miru i u prijateljstvu sa životinjama, s drvećem, s tokom voda i s kamenjem. Osjećali su se srodni s njima. Svi bijahu dijelovi velikog kozmosa i svi su bili podređeni svemogućim zakonima i snagama, koji su svenazočni, a ipak ih nitko ne može vidjeti. U njima se očitovalo božanstvo. Iako je dakle germanski svijet bogova bio jednako raznolik kao rimski i grčki, kod njih bijaše težište religioznog osjećaja na poštivanju ukupnosti božanske moći i božanskog bića, a ne na poštivanju pojedinih bogova. Važno je u toj svezi spomenuti da su većina njemačkih riječi za bogove srednjeg roda i upotrebljavaju se samo u pluralu, naime - regin, got, bond i hopt. Regin znači ´bića , koja se međusobno savjetuju, stvaraju odluke i vladaju´. Prema predodžbi Germana, bogovi su vladali zajednički. Riječi bond i hopt znače doslovno: lanci, okovi. U njima dolazi do izražaja ona predodžba, da bogovi zahvaljujući svojoj svemoći neoporecivo upravljaju svijetom, odnosno vežu i bacaju ga u okove i pomoću zakona, koje još danas označujemo kao prirodne zakone. I germanska riječ - god - je srednjeg roda i pluralia tantum, dakle riječ koja je uvijek u množini i označuje ´božanske sile´.”14 Svijet je shvaćen kao prostorno-vremensko jedinstvo.15 Stablo života (u Edama: Ygdrasil) povezuje zemlju, nebo i donji svijet u jednu cjelinu. “Mali svijet” čovjeka i “veliki svijet” univerzuma prožimaju se. U tomu shvaćanju muško i žensko, nebo i zemlja sve su to dijelovi iste cjeline i zato su jednako vrijedni.16
Susjedi Germana, kao i narodi, s kojima su oni imali kulturne, gospodarske ili političke veze imali su istu bit vjerovanja kao i Germani. Tako su u mitovima Grka kao i Germana bogovi bili etički indiferentni pa i Apolon šalje bolesti i liječi, dok Hermes krade.17 Htonska su božanstva najčešće i božanstva plodnosti.18 Keltima i “Ilirima” biće božanstva je amoralno, dakle ne i nemoralno.19
U Mezopotamiji se poistovjećivalo bogove s kozmičkim elementima na način da nema razlike između zemlje i boginje zemlje, sunca i boga sunca i slično.20 Drevni Egipćani, Sumerci i Akađani kozmičke principe naizmjeničnog postojanja i prestajanja svega postojećeg u svemiru izrazili su u mitovima o cikličnom rađanju i umiranju života u prirodi.21
Poznata je podjela na htonske i nebeske bogove u kojoj su obredi kultnih žrtvovanja različiti za jedne i za druge. Međutim i jedni i drugi bogovi su samo izričaji za razne moći svijeta. Stoga nisu neprijatelji jedni drugima. Oni su istoga podrijetla i oblikuju jedinstvenu obiteljsku zajednicu. Tako je na primjer Hades brat Zeusu. Odnosi između neba i zemlje, odnosno jednih i drugih bogova smatrani su kao jedinstvo.22
Bit poganskih vjerovanja na balkanskom i euroazijskom prostoru u biti je također bila ista. Temeljne su kategorije filozofijske i teološke misli drevne Mezopotamije i Egipta «značenjem i oblikom toliko slične da se po sebi postavlja pitanje zajedničkog porijekla njihovih duhovnih tvoraca koje možda treba tražiti u podnožju Kavkaza odakle su Sumerani, vjerojatno, stali naseljavati Mesopotamiju. U tim je krajevima i drevni Egipat imao svoje kolonije,…»23 Plutarh spominje uvjerenje da je Amun egipatsko ime za Zeusa, a za Egipćane navodi: «Amun je način zazivanja kojim se oni obraćaju vrhovnom bogu, koji se identificira s univerzumom, a koji je nevidljiv i skriven.» On navodi «drevno učenje» da sve proizlazi iz dva protivna načela, odnosno dvije suprotne snage. Prema njemu «barbari» i Grci na isti način vjeruju da univerzum određuju mnogi elementi, a u svima su zlo i dobro izmiješani ili «bolje rečeno u prirodi ne postoji ništa savršeno čisto.»24 Posebna je vrijednost navedenoga Plutarhova svjedočenja što utvrđuje istobitnost egipatskih i grčkih božanstava, kojima su samo imena različita, ali su im osobine iste. Činjenica je da su se kultovi i obredi keltskih, germanskih i drugih plemena, koji su doselili na Balkan, ispremiješali s kultovima starosjeditelja upravo zato jer su među njima postojale bitne identičnosti.25
Gotovo sva pučka vjerovanja izvan zoroastrizma i judeokršćanstva bila su u biti slična i zato su narodi prihvaćali kultove susjednih naroda. To je razlog da među njima nije postojala vjerska nesnošljivost.26 Svi su pogani prihvaćali tuđe kultove zato što su ih doživljavali kao identične svojim vjerovanjima.27 Na primjeru Rimskoga Carstva može se zaključiti da je u poganskom svijetu vladala duhovna tolerancija tolika da su se međusobno nenasilno prihvaćali kultovi tuđih božanstava. U cijelomu tome poganskom panteonu postojanje politeizma je uglavnom privid, jer su sva ta različita božanstva najčešće samo pojavnosti jednoga neosobnoga univerzalnog (najčešće panteistički zamišljenog) božanstva.

2.

Bogovi u mitovima staroga svijeta oblikuju, ali iz neke već pretpostojeće materije.28 «Stvoritelj» iz nečega već pretpostojećega neosoban je i najčešće androgin, odnosno ambivaletan. U takvom božanstvu su sjedinjene suprotnosti i to na način da se međusobno poništavaju. Ono što «izgleda» zlo shvaća se samo kao negativni aspekt ambivaletne realnosti. Samo božanstvo se ne shvaća kao zbroj kreposti, već kao apsolutna sloboda izvan etičkih kategorija dobra i zla.29 Bit “poganskih” vjerovanja u prapovijesti, antici i u kasnijim vremenima sastojala se u istodobnoj simbiozi pojma dobra i zla i onda kad su božanstva shvaćana androgino.30 U naroda u kojih se častilo posebno muško i posebno žensko božanstvo bit vjerovanja bila je potpuno ista, jer je i samo muško božanstvo ili i samo žensko božanstvo bilo istodobno u moralnom smislu i zlo i dobro.31 Plutarh je ostavio svjedočanstvo kako se u poganstvu shvaćalo dobro i zlo u božanskome: “Postoji također ono prastaro shvaćanje koje je od teologa i zakonodavaca prešlo na pjesnike i filozofe za koje, uostalom ne znamo od koga potječe; ono se temelji na čvrstom i neoborivom uvjerenju koje se ne očituje samo u pisanom ili govornom izlaganju nego i u obredima i žrtvama, pa je jednako prošireno među barbarima i među Grcima: svemirom ne upravlja slučaj, bez inteligencije, bez razuma, bez voditelja, pa niti je samo jedno načelo koje njime upravlja i vodi ga, tako reći, kormilom i pokornim uzdama. Mnogi su elementi koji ga određuju, a u svima su smiješani dobro i zlo: ili, bolje reći, na ovome svijetu nema u prirodi ničega što bi bilo posvema čisto. S druge strane ne može se zamišljati da bi jedan sam peharnik iz dva različita vrča točio naša iskustva miješajući ih pravim gostioničarskim umijećem, kao da su vino: naš je život tako plod mješavine, isto tako i svemir, ali neke mješavine koja proistječe iz toga što smo vučeni od dva suprotna načela i dvije suprotstavljene snage, koje nas gone sad desno sad lijevo, sad naprijed sad natrag. Neću reći svemir, ali zaista Zemlja, također i Mjesec, imaju nepravilnu i kompleksnu narav, podložnu svakovrsnim promjenama. Ako ništa ne ulazi u generativni proces bez uzroka, ako uostalom dobro ne može biti uzrokom zla, odatle slijedi da priroda u sebi mora imati ne samo princip dobra nego i zla.”32
Božanstva iz antičke mitologije, htonska i druga, prema svjedočenju rimskih i grčkih pisaca, značila su strahotu smrti i plodnost života. U predgrčko vrijeme ženski princip - “magna mater” božica je života i plodnosti, ali istodobno smrti i svijeta mrtvih.33 Takvu dvostruku narav imali su Perzefona i Demetra, te Apolon, Zeus, Dioniz, Posejdon i Hermes.34 Trački heros je istodobno shvaćan kao božanstvo plodnosti i htonsko božanstvo smrti.35 Kad u «panteonu» bogova srećemo božanstva, kojima se pripisuje samo dobre ili zle osobine to znači da su to samo izričaji suprotnosti jednog istog božanstva. Takav pojam božanstva znači cjelovitost koja u sebi uključuje istodobno sve moralne suprotnosti pa tako dobro i zlo, a to onda znači da mu je pojam grijeha potpuno tuđ. Pučka vjera u Grka nije bila prožeta etikom jer su svoje bogove zamišljali etički indiferentnim u smislu da djeluju bez moralnih ograničenja.
U raznih naroda za koje se danas udomaćio zajednički naziv Iliri dokazano je shvaćanje pojmova dobra i zla u istome smislu etičke indiferentnosti. “Tu simbiozu dobra i zla nalazimo i u Ilira, o čemu nam neizravno govore upravo simboli koje ćemo u ovom poglavlju obraditi. I ilirski bogovi podzemlja, jednako kao i oni grčki, bili su negacija života, svjetlosti i dobra, ali u isto vrijeme i dobročinitelji ljudi. I kao što tu dvojnost, to miješanje principa zla i dobra imamo sadržanu u antropomorfnim božanstvima u ilirskoj religiji, tako se i simboli što su vezani za podzemni svijet pojavljuju sad kao elementi dobra, sad pak kao elementi zla i tame.”36
Ne postoji u starom svijetu podjela na dobre i zle bogove. Svaki bog je istodobno i dobar i zao i zato stoji izvan etičkih kategorija dobra i zla. U tom shvaćanju ne postoji samo zao ili samo dobar bog. Kršćanstvo je u pogansku Europu donijelo pojam jedinoga, savršeno dobroga i svemogućega Boga, ali i pojam Sotone.37 To je najbitnija razlika između kršćanstva i gotovo svih poganskih religija na svijetu.38
Bit poganskih vjerovanja izvan euroazijskih prostora je ista kao i u njima. U svijesti nekršćanskog čovjeka srednje i južne Amerike sve je stvoreno (čovjek, svijet, svemir) sastavljen od zajedništva dviju suprotnosti. Taj dualizam se zamišlja kao «coincidentia oppositorum.»39 Suprotne snage opstoje u međuovisnosti.40 Zamišlja se postojanje «zakona središta», koji onemogućava međusobno uništenje suprotnosti.41 Ne postoji samo dobro ili samo zlo, odnosno dobro je samo održavanje ravnoteže suprotnosti kao cjeline.42 U religiji Maya svaki bog sadrži u svojoj naravi dualnost funkcija koje se i u odnosu prema ljudima očituju kao dobro i zlo.43 Od najranijih vremena narodi srednje Amerike izrađivali su mnogobrojne male figure, koje su u jednom obličju izražavale život i smrt.44 Boginje vode shvaćale su se kao istodobna oličenja plodnosti i uništenja.45 U tom smislu identična su euroazijskim vjerovanjima i predkolumbovska shvaćanja, koja su sačuvana do danas u mnogim selima Perua i Bolivije.46 Indiosi ne mogu razumjeti postojanje samo dobrog ili samo zlog duha pa im je kršćanski pojam đavla potpuno nezamisliv. Ljudi u Andama ne mogu pojmiti da netko ili nešto može biti samo zlo.47 Quetzalcoatl se smatra čovjekom, koji je postao bog,48 a njegova je protivnost Tezcatlipoc, ali Asteci nisu pomišljali ovoga boga nazivati «zlim».49
Na azijskim prostorima poznata je gotovo samo etika bez posebne sveze s religijom. Zbog toga ni u hinduizmu (u kojemu se ponekad osjeća i panteizam) ni u konfucionizmu ne postoji ideja grijeha.50 Budizam je agnostičan i u njemu etičke vrednote nemaju posebnu (metafizičku) samovrijednost.51 «Religija nije (budizam) ni u kojem smislu riječi…»52 Učenje budizma o oslobađanju čovjeka od patnje svodi se na neku praktičnu filozofiju ili pedagogiju života i to ne u interesu bližnjega, nego u skrajnjoj liniji radi zadovoljenja osobnoga egoizma.

3.

U poznatoj povijesti ljudskih vjerovanja na euroazijskim i svim drugim prostorima ne znamo za postojanje dualizma u smislu vjere u dva boga od kojih je jedan samo zao, a drugi samo dobar. Mogućnost takvih shvaćanja u prošlosti ne potvrđuju povijesni izvori niti ostaci poganskih vjerovanja. Postojanje takva dualizma u narodnim vjerovanjima nije utvrđeno ni u slavenskih naroda. Helmold spominje Crnog boga u Polabskih Slavena, ali su neki iz toga pogrešno zaključili da je postojao i bijeli bog (kojega inače Helmold uopće ne spominje).53 Pojedinci su iz Helmoldova izvora zaključivali da je u Slavena postojalo shvaćanje o istodobnoj opstojnosti dvaju bogova, dobroga i zloga.54 Aleksandar Brückner je točno utvrdio da je taj Crni bog odrazom kršćanskoga vraga i da nema dodira s prvobitnom vjerovanjem starih Slavena kojima je dualizam bio sasvim tuđ.55 H. Lowmianski prihvaća zaključak Niederlea da je dualizam dobra i zla bio tuđ slavenskoj religiji. On ističe da je Slavenima bila tuđa misao o polarizaciji božanstva na etičkom principu, jer su “njihovi bogovi i demoni - slično kao i u antičkih božanstava - sadržavali crte dobra i zla, naravno u odnosu s ljudima, a svakako i u svom karakteru.”56 Teorije Jana Peiskera57 i drugih koji su na temelju Helmolda zaključili da je u Slavena postojao dualizam u smislu postojanja jednog boga dobra, a drugog boga zla smatraju se «mitološkim fantazijama».58 Crni bog je postojao u Slavena, ali nije bio samo bog zla. Njegove ostatke nalazimo i danas u izvorima pojedinih naroda, a posebno u Slovenaca. «Iz ovih dokumenata slovenački folkloristi su zaključili kao neosporno da je 'Crnobog bio, takođe, sunčano božanstvo', koje se pojavljuje u dva njegova periodična lika: a) kao sunce u poslednjem godišnjem dobu svoga kretanja – kao zimsko sunce, b) ali i u okviru obdanice kao ponoćno sunce.»59
Neki narodi na Balkanu ni nakon kristijaniziranja ne mogu ni pojam Sotone zamisliti kao samo zlo. «Đavo je zlo, ali i ambivalentno biće, jer nije beskoristan za ljude niti se pasivno ponaša u prirodi. Kao puko i čisto oličenje zla, đavo ne bi bio ni potreban ljudskoj uobrazilji, jer razaranje bez smisla nije prihvatljivo za ljudski um. Ciklusi naizmeničnog smenjivanja stvaranja i razaranja su daleko prihvatljiviji zbog analogije sa prirodnim procesima.».60

---

Činjenica je da su se svi nemonoteisti odnosili s mržnjom prema kršćanstvu, jer se ono osjeća kao apsolutna povijesna i duhovna posebnost, koja niječe kao zlo sva ostala postojeća metafizička shvaćanja. Sveti Atanazije ističe poganima: «Čudno što služba vašim bogovima nije nikada bila progonjena, nego je ljudi štuju u svakome gradu, dok Kristovi sljedbenici bivaju progonjeni osobito od vas pa ipak cvatu i povećavaju se više nego vi.»61
Kršćani su osjećali dužnost propovijedanja poganima radi njihova obraćenja (Mt 28,18-20). Izvori od Tacita do Origena potvrđuju osjećaje jakog neprijateljstva što ga je kršćanstvo budilo i u poganskim masama. Kršćani su optuživani kao bezbošci zbog vrijeđanja bogova zbog čega ih se okrivljavalo za pošasti, bolesti, epidemije, potrese i poplave.62 Prvi vjerski progon u Rimskom Carstvu započeo je protiv kršćanskoga monoteizma. Justin u svojoj drugoj Apologiji ističe da se ni heretike (sljedbenike Simona, Markiona i Valentina) za razliku od kršćana također «nije progonilo niti usmrćivalo». Tertulijan zaključuje da se pojava hereza također podudara s progonima.63Kršćani su apsolutnu različitost svoje vjere u odnosu na sva vjerovanja tadanjega svijeta protumačili tako da su u svim poganskim bogovima prepoznavali Sotonu. Da su beziznimno sva ta poganska božanstva (na primjer: Oziris i Izida, Zeus i Atena, Jupiter i Venera) samo zli duhovi učili su već u prvim stoljećima kršćanstva Justin, Tacijan, Atenagora, Klement Aleksandrijski, Irinej, Origen, Tertulijan, Euzebije i drugi.64 Nova vjera rano je izjednačila poganska rogata bića (pana, satira i slična) s kršćanskim đavlom.65 Prema Augustinu svi su stari narodi, osim Židova, kao bogove štovali demone.66 Utvrđeno je da je kroz sama tri prva stoljeća kršćanstva poginulo mučeničkom smrću oko 18 milijuna kršćana.67

Bilješke

1 «Primjere monoteizma i razrađene svećeničke religije imamo davno prije Abrahamovog doba… Vidimo, prema tome, da razvoj religije od animizma nije više neoboriv i da neki antropolozi misle da je monoteizam prvotniji pogled na svijet od animizma. Njihova istraživanja pokazuju da plemena nisu animistička jer se njihova religija nije mijenjala od postanka povijesti… Tako nas ti povijesni dokazi vraćaju natrag k Svetom pismu.» (Religije svijeta. Ed. Kršćanska sadašnjost-Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991., s. 34.-35.)
2 Fiorenzo Facchini–Marija Gimbutas–Janusz K. Kozlowski–Bernard Vandermeersch, La religiosita nella preistoria. Ed. Jaca Book, Milano, 1991., s. 14.-15, 17.-18.
3 “Ta se svjedočanstva ne tiču samo religije, već i tehnike, stanovanja, umjetnosti i ukrašavanja; za razliku od onog što im prethodi, ove činjenice tvore intelektualnu klimu u kojoj se odmah prepoznajemo.” (Andre Leroi-Gourhan, Religije prethistorije. Ed. Naprijed, Zagreb, 1968, s. 137.). Taj etnolog i antropolog zaključuje da su ljudi iz gornjeg paleolitika mislili i postupali na način veoma sličan našemu /Ibid., s. 141/. Pojedini znanstvenici s arheološkim nalazima iz toga doba zaključivali su na temelju unaprijed postavljenih vlastitih teza. (A. Leroi-Gourhan, nav. dj., s. 119.-121).
4 Andre Leroi-Gourhan, Praistorijski lovci. Ed. Nolit, Beograd, 1987, s. 124. «Oslikane pećine, od kojih su najreprezentativnije one iz franko-kantabrijske oblasti, glavni su izvori za upoznavanje religije mlađeg paleolita. Na zidovima tih pećina predstavljene su životinje, mahom bovidi, ekvidi i cervidi, ređe apstraktni znaci, a sasvim izuzetno i ljudske figurine. Brižnim istraživanjem ikonografije stotinak oslikanih pećina utvrđeno je postojanje određene sheme: uvek je grupa ekvida odeljena od grupe bovida. Kako je uočeno da se za ekvide vezuju znaci koji simbolišu muškost, i za bovide znaci koji simbolišu ženskost, pretpostavlja se da pećinsko slikarstvo u osnovi izražava ideju o muškom i ženskom principu, o suprotnosti polova, njihovom izmirenju, a time i o oplođavanju i stalnom obnavljanju života. Činjenica da su te predstave izvedene često u dubini pećina, u teško pristupačnim i mračnim delovima, ukazuje da se verovalo da pećina otvara put u unutrašnjost zemlje, gde se u mraku njene utrobe vrši oplođavanje, umnožavanje ili rekreiranje celog živog sveta, prvenstveno čoveku korisnih životinja.» (Cermanović Aleksandrina-Dragoslav Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope. Ed. Savremena administracija, Beograd, 1996., s. 418.).
5 I A. Leroi-Gourhan smatra da je već u prapovijesti pećina bila shvaćena kao pojam ženskog, barem u nekim svojim dijelovima. (A. Leroi-Gourhan, Religije prethistorije, nav. dj., s. 143.).
6 Hans Egli, Das Schlangesymbol. Geschichte-Märchen-Mythos. Walter Verlag, Olten, 1982., s. 120.
7 Gerd Heinz-Mohr, Lexikon der Symbole. Eugen Diederichs Verlag, Düseldorf-Köln, 1981., s. 48.
8 Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola. Ed. Prosveta-Nolit, Beograd, 1986., s. 132.,168.
9 Hans Biedermann, Knaurs Lexikon der Symbole. Droemer Knaur, München, 1989., s. 349.
10 Jean Campbell Cooper, nav. dj., s. 111.
11 Biedermann, nav. dj., s. 123.
12 E. O. James, Uporedna religija. Matica srpska, Novi Sad, 1978., s. 106.
13 Pojam nebeskoga boga u Grka sadržavao je prvobitno u sebi sva božanska svojstva, dakle osobine oplodnje, proročanstva, liječenja, čuvanja, groma... S vremenom se to jedinstvo svih božanskih funkcija počelo raspadati što se može pratiti na primjeru boga Apolona. Toga su boga Grci preuzeli iz hetitsko-babilonskoga kulturnoga kruga. On je bio i bog smrti. (Srejović Dragoslav-Aleksandra Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije. Ed. Srpska književna zadruga, Beograd, 1979., s. 38-42.). Heleni, koji su obožavali Apolona između ostaloga i kao boga liječenja i proroštva, zamišljali su njegovo rođenje pod zemljom, a ne pod nebeskim suncem. (Robert Graves, Grčki mitovi. Ed. Nolit, Beograd, 1969., s. 52). Apolon je prvobitno bio lunarno božanstvo, a solarno je postao tek od Euripida. (Gasparini, Gli astri nella mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnološki pregled broj 6.-7. za 1965., Beograd, s. 23.). Grci koji su imali sunčanog boga Heliosa izjednačavali su Apolona sa suncem samo u duhovnome smislu “čistoće”, a ne u elementarnoj pojavi. (Erika Simon, Die Götter der Griechen. Ed. Hirmer, München, 1985., s. 130.).
14Klaus Bemmann, Der Glaube der Ahnen Die Religion der Deutschen bevor sie Christen wurden. Phaidon Verlag, Essen, 1990., s. 32.-33.,53.-55.,110.-112.
15J. Servier, ibid., s. 325.,465.
16Usp. Manfred Lurker, Wörtebuch der Symbolik. Ed. Alfred Kröner, Stuttgart, 1979., s. 348., 355.
17 Lurker, ibid., s. 25.,210.
18 Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba. Srpska književna zadruga, Beograd, 1973., s. 90.-92.
19 Usp. J. de Vries, nav. dj., s. 59.-91; Lancelot Lengyel, Das geheime Wissen der Kelten. Ed. Bauer Verlag, Freiburg, 1981., s. 28.,36.,63.,233.,240.,249.,312.-313.,364.-365; Ivan Mužić, Prevladavanje lunarnog kulta na teritoriju rimske Dalmacije. U knjizi : I. Mužić, Hrvati i autohtonost. Ed. Knjigotisak, Split, 2001., s. 227.-249.
20 Usp. Jose Maria Casciaro-Jose Maria Monforte, Dios, el mundo y el mensaje de la Biblia. Ediciones Universidad de Navarra, Pamplona, 1992., s. 99.
21Marko Višić, Književnost drevnog bliskog istoka. Enuma Eliš. Gilgameš. Ed. Naprijed, Zagreb, 1993., s. 217. –218.
22 Simone Petrement, Le dualisme dans l'histoire de la philophie et des religions. Ed. Gallimard, Paris, (bez godine), s. 68.-69.
23 Marko Višić, Zakonici drevne Mesopotamije. Ed. Svjetlost, Sarajevo, 1989., s. 15.
24 Plutarco, Izide e Oziride. Adelphi edizioni, Milano, 1985., s. 65., 101.-107., 110.
25 Srejović, Sistem., nav. dj., s. 86.
26 Jovan Janićijević, U znaku Moloha. Ed. Vajat, Beograd, 1986., s. 149.
27 «Grci su -od Herodota- bili uvjereni da strani bogovi nisu različiti od njihovih, već da su isti ali pod drugim imenima.» (Dario Del Corno, Introduzione(Uvod) u knjizi: Plutarco, nav. dj., s. 53.).
28 Henrik Lovmjanjski, Religija Slovena. Ed. Biblioteka XX. vek, Beograd, 1996., s. 30.
29 Usp. Mircea Eliade, Mefistofele e l'androgine. Ed. Mediterranee, Roma, 1971., s. 74. – 75.
30 Usp. na primjer: Orpheus Altgriechische Mysterien. Eugen Diederichs Verlag, Köln, 1982., s. 33., 37., 64.
31 Tako se u naroda, koji su razvili solarni kult, Sunce posebno zbog svoga “noćnog hoda” poslije zalaza vezivalo također s podzemljem. (Manfred Lurker, Wörterbuch der Symbolik. Alfred Kroner Verlag, Stuttgart, 1979., s. 527.). Ili: Artemida, koja je između ostalog, bila kraljica biljaka i životinja - sveopća majka, istodobno je i boginja koja šalje smrt. Usp. Sabine G. Oswalt, Grčka i rimska mitologija. Ed. Vuk Karadžić- Larousse, Beograd, 1980., s. 58.-60.
32 Plutarco, Iside e Osiride. Adelphi edizioni, Milano, 1985., s. 105.-106.
33 Usp. Klaus Zimniok, Die Schlange das unbekannte Wesen. Landbuch, Hannover, 1984., s. 46.; Wilhelm E. Mühlmann, Die Metamorphose der Frau. Weiblicher Schamanismus und Dichtung. Dietrich Reimer Verlag, Berlin, 1984., s. 40.
34 Carlo Pascal, La morte e l'aldila nel mondo pagano, Fratelli Melita Editori, Genova, 1987., s. 55.-60.
35 Petrović Sreten, Srpska mitologija. Sistem srpske mitologije. Prosveta, Niš, 1999., s. 88.
36 A. Stipčević, Kultni simboli kod Ilira. Sarajevo, ANUBiH, 1981, s. 47.
37”Đavo inače, u paganizmu evropskih naroda, nije postojao; on je u njima postao poznat tek preko hrišćanstva.”(Čajkanović, nav. dj., s. 399.).
38 Bogorodica u kršćanstvu je apsolutno bez grijeha i ni u jednoj mitologiji ne postoji boginja koja se s njom u ovome smislu može usporediti.
39 Angelo Morretta, I miti delle antiche messicane. Ed. Longanesi, Milano, 1984., s. 52.
40 Jose Lopez Portillo, Quetzalcoatl. Belser Verlag, Stuttgart–Zürich, 1982., s. 39.
41 Laurette Sejourne, Quetzalcoatl. Ed. Il Saggiatore, Milano, 1983., s. 112.
42 Max Peter Baumann (Hrsg.), Kosmos der Anden. Ed. Diederichs, München, 1994., s. 19.-22.
43 Günter Lanczkowski, Die Religionen der Azteken, Maya und Inka. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1989., s. 81.-82.
44 Portillo, nav. dj., s. 35.
45 Cottie Burland-Werner Forman, Gefiederte Schlange und Rauchender Spiegel, Herder, Freiburg-Basel-Wien, 1977., s. 96.
46 Baumann, nav. dj., s. 46.
47 Ibid., s. 82.
48 Sejourne, nav. dj., s. 83.
49 Ibid., s. 57.
50 Mensching, nav. dj., s. 41., 63.
51 Ibid., s. 46., 55.-56.
52Aleksandar Gahs, Budhizam. Ed. «Hrv. kat. narod. Savez», Zagreb, 1924., s. 16.
53 «Est tautem Slavorum mirabilis error; nam in conviviis et compotacionibus suis pateram circumferunt, in quam conferunt, non dicam consecracionis, sed execracionis verba sub nomine deorum, boni scilicet atque mali, omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes. Unde etiam malum deum lingua sua Diabol sive Zcerneboch, id est nigrum deum, appellant.». (Carolus Henricus Meyer, Fontes historiae religionis slavicae. Ed. Walter de Gruyter et socios, Berlin, 1931., s. 42.-47.).
54 Francis Dvornik na temelju Helmolda pogrešno tvrdi da su Slaveni prihvaćali jednu vrstu mitologijskog dualizma. (F. Dvornik, Les Slaves. Editions du Seuil, Paris, s. 52.)
55 A. Brückner, O paganstvu starih Slovena. Knjiga o Balkanu, II. Ed. Balkanskog instituta, Beograd, 1937., s. 60-61.
56 H. Lowmianski, nav. dj., s. 167.-168.
57 Jan Peisker, Koje su vjere bili stari Sloveni prije krštenja? Starohrvatska prosvjeta, Zagreb-Knin, Nova serija II, br. 1.-2. za 1928., s. 54.-86.
58 Usp. Alois Schmaus, Zur altslawischen Religionsgeschichte. Separat, s. 223.- 224.
59 Sreten Petrović, Srpska mitologija. Sistem srpske mitologije. Nav. dj., s. 272. Da Crni bog nije zao bog usp. i S. Petrović, nav. dj., s. 274.
60 Jasminka Rančić, Đavo u mitologiji Južnih Slovena. Ed. Idea, Beograd, 1997., s. 144.-145.
61 Sveti Atanazije, Život svetog Antuna pustinjaka. Ed. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., s. 69.-70., 72. (Antun se rodio g. 251., a nagađa se da je umro 356. god. Atanazije Aleksandrijski rodio se 295. a umro 373. god.).
62 Eric R. Dodds, Epoha tjeskobe. Ed. Laus, Split, 1999., s. 122.-130.
63 Gnostici su rijetko progonjeni vjerojatno zato jer su učili da je božanstvo istodobno dobro i zlo, a Stvoritelju su negirali dobrotu. Usp. Elaine Pagels, Gnostička jevanđelja. Ed. Pečat, Beograd, 1981., s. 82., 93.-94., 121., 125.; Ioan P. Couliano, I miti dei dualismi occidentali. Ed. Jaca Book, Milano, 1989., s. 20.
64 Egon von Petersdorff, Daemonologie. I. svezak, Christiana-Verlag, Stein am Rhein, 1982., s. 219.-220.
65 Karl R. H. Frick, Das Reich Satans. I, Akademische Druck-u.Verlagsanstalt, Graz, 1982., s. 162.
66 «Dakle, drevni i prvotni Rimljani (onako kako o njima poučava i svjedoči povijest), iako poput ostalih naroda – izuzev jedino židovski – štovahu lažne bogove i prinašahu žrtve ne Bogu, nego zlim duhovima,…» (Aurelije Augustin, O državi Božjoj. Svezak prvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982., s. 355.). Treba napomenuti da Augustin nije poznavao izvorni Zarathuštrin nauk.
67 N. Batistić, Sotona i sotonski šegrti. Senj, 1912., s. 251.