METAFIZIKA
MASONSTVA
Tko uspije nadvladati bol i strah, taj će postati Bogom. Onda
će biti novi život, nov će biti čovjek, sve će biti novo... I onda
će se povijest dijeliti na dva dijela: od majmuna do uništenja Boga
i od uništenja Boga do...
- Do majmuna?
/Dostojevski, Demoni /
- 1 -
Metafizička je istina jedna, a kršćanstvo vjeruje da je ona sadržana
u Bogu Isusu Kristu i da je sve protivno njemu sotonizam.1 Slobodno
je zidarstvo u prvomu redu metafizika koja svjesno hoće izgraditi
svijet bez Boga2 ne skrivajući svjetovni cilj: stvaranje nadvlade
u jednoj svjetskoj državi u kojoj ljude neće dijeliti teritorijalne
granice ni duhovne razlike.3 Čovjek treba preuzeti božanske funkcije
i zato je masonski mislilac, isusovac i paleontolog Teilhard de
Chardin pokušao znanstveno obrazložiti ideju o obogotvorenju čovjeka
i kozmosa. Ova pobuna datira od prvoga čovjeka, pa stoga masonstvo
s pravom ističe da ono samo nastavlja prastaru okultnu tradiciju.
Masonstvo i kršćanstvo su u totalnoj suprotnosti.4 Sveta kongregacija
za nauk vjere izdala je u Rimu dne 26. studenoga 1983. Deklaraciju
o masonskim udruženjima koju je potpisao kardinal Josip Ratzinger,
a koja u cijelosti glasi: ”Postavljeno je pitanje, da li je izmijenjen
stav Crkve prema masonskim udruženjima, s obzirom da se u novom
Zakoniku kanonskog prava ono izričito ne spominje. Ova sv. Kongregacija
u stanju je odgovoriti, da tu okolnost treba pripisati prosudbi
Redakcije kojom se ona vodila; jer je to isto učinila također s
ostalim udruženjima, preko kojih je šutnjom prešla tim što su uključena
u šire kategorije. Stoga ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve
u pogledu masonskih udruženja, jer su njihova načela uvijek smatrana
nespojivima s naukom Crkve; pa, radi toga, upis u ta društva ostaje
zabranjen od Crkve. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima
teško griješe i ne mogu pristupati na sv. pričest. Mjesne crkvene
oblasti nemaju ovlaštenja da donose o naravi masonskih udruženja
prosudbu koja bi stavljala izvan snage ono što je gore određeno
u skladu s Deklaracijom ove sv. Kongregacije.”5
Masonstvo se od svojih početaka s uspjehom infiltriralo u Katoličku
crkvu.6
Činjenica je da je mnogima u masonstvu - i pojedincima i udruženjima
- karitativni rad samo pokriće za tajno, političko djelovanje.7
Slobodno zidarstvo u svojim internim uputama za braću obrazlaže
dio Konstitucije iz 1738. g. o tome da je mason obvezatan držati
se moralnih zakona kao pravi Noachit, ovako: “Ovo prosto priznavanje
Noachism-a izgleda da upućuje na obavezu verovanja u Boga i Bibliju.
U istini ona ne obavezuje drugo do sledovanje moralnim i prirodnim
zakonima, koji idu pre zakona Mojsijevog koji je prvi visoki Božji
zakon.“ U istoj uputi tumači se Konstitucija iz 1756.g. o potrebi
vjerovanja “u slavnog neimara neba i zemlje“ na ovaj način: “Engleski
Mason je ponova postao hrišćanin, ali jednog liberalnog hrišćanstva,
bez teologije, bez dogmi i bez sveštenstva. Ono nameće izgleda svojim
kandidatima verovanje u jednoga Boga - koga? On je u istini kriterijum
njegovog morala.“8
Masonstvo Bibliju shvaća samo kao simbol i to u ovom smislu: “Biblija
ima u hramu svoje mjesto na oltaru Istine. Na njoj počivaju dva
druga velika svijetla, Šestar i Uglomjer. U historiji masonerije
jedan je samo puta pokušano, da se Biblija otstrani iz našega hrama
i zamjeni sa bijelom neispisanom knjigom, koja bi nosila natpis
´Bog´. Osim toga predlagalo se da se mjesto Biblije postavi knjiga,
koja bi bila kompilacija najljepših i najdubljih mjesta umnih pisaca
sviju naroda svijeta. Htjela se time pokazati univerzalnost Masonerije.
Ovo potonje nije doduše u praksi pokušano, ali je zato u jednoj
njemačkoj radioni bilo jednom pokušano izmijeniti Bibliju bijelom
knjigom. To je učinjeno u svrhu da se na ovaj način iz Masonerije
odstrani onaj tobože specifično kršćanski karakter, i da se time
pokaže kako Masonerija nema ništa naročito zajedničko sa kršćanstvom
kao takovim. No i od toga se odustalo, jer se kod nas Biblija pojavljuje
u savezu s Šestarom i Uglomjerom, po čemu je jasno, da se i ona,
poput ovog drugog dvoga, pojavljuje samo i jedino kao simbol. Ona
resi dakle naš sveti oltar ne kao Biblija, ne kao njezina sadržina
i ne kao specifična kršćanska nauka. Da se Biblija nema shvatiti
drukčije nego kao simbol vidi se i po tome, što se ona kod nas upotrebljava
čitava tj. po svom čitavom sadržaju, a ne samo jedan njezin dio
ili samo jedno ili nekoja njezina poglavlja. Ona - čitava, obuhvaća
Stari i Novi zavjet, dakle židovstvo i kršćanstvo. Dvije nauke koje
su se doduše u svom historijskom postanku razvile jedna od druge,
ali su se tokom vremena tako razmimoišle, da su si u cijelosti oprečne.
Biblija ne unosi dakle u nas ništa naročito ili isključivo kršćanskoga.“9
Masonstvo je s vremenom i u tzv. kršćanskim zemljama započelo tretirati
Bibliju u usporedbi s tekstovima drugih monoteističkih religija
samo kao knjigu jednake vrijednosti.10 Ovakvo izjednačivanje Biblije
na primjer s Kuranom znači izdaju biti zapadne kulture. Shvaćanje
Krista kao velikana i samo u ljudskoj dimenziji savršeno je izrazio
mason Goethe mišlju da je Krist zamislio jednog jedinoga Boga, kome
je pripisao sve osobine koje je u samom sebi osjećao kao savršenstvo.
Tako je prema njemu Bog postao biće njegove vlastite lijepe duše,
puno dobrote i ljubavi kao i on sam i sasvim prikladno da mu se
dobri ljudi s povjerenjem predaju.11 Od Kristova učenja, kako postoji
samo dobro i samo zlo: - svemogući, dobri Bog, apsolutno nadmoćan
i potpuna suprotnost Sotoni, bitno se razlikuje nastavljanje stare
poganske misli o istodobnom prožimanju dobra i zla u mikrokozmosu
i u makrokozmosu. U kršćanstvu pojam svetoga podrazumijeva samo
dobro, a u svakoj vrsti staroga i novoga poganstva sveto se shvaća
tako da je božanstvo u etičkomu smislu i dobro i zlo, točnije rečeno
amoralno. Zbog toga masonsko vjerovanje, za razliku od kršćanstva,
pozitivno vrednuje i sam pojam demonskoga. Goethe je vjerovao da
se “demonsko ispoljava u sasvim pozitivnoj delotvornoj snazi“.12
U smislu ovoga shvaćanja demonskoga Giosue Carducci je ispjevao
svoju himnu pobunjenomu Sotoni. /“Principio immenso, - Materia e
spirito, - Ragione e senso.“/. U kršćanskoj se literaturi stalno
ističe kako masoni najviših stupnjeva u “Velikom arhitektu svemira”
obožavaju vraga. Već se 1717. širio u Londonu jedan manifest u kojemu
se masonska društva tretiraju kao izraz Antikrista. U biti masonstvo,
kako su to očitovali predstavnici njegovih najviših stupnjeva navijestilo
je “rat Bogu”, odnosno “smrt Kristu i Duhu Svetomu”.13
Masonstvo nastoji planirati zbivanja tako da i sav namjerno stvoreni
idejni, politički i gospodarski kaos služi stvaranju novog reda
/“Ordo ab Chao“/. Pravo slobodno zidarstvo očituje se samo kroz
one svoje upućene koji predvode borbu protiv judeokršćanskog Jahvea.
Oni hoće osloboditi čovjeka od starozavjetnog prokletstva da u znoju
lica svoga jede kruh svoj, a pri tome se služe sredstvima Velikoga
inkvizitora: tajnom, autoritetom vlasti i čudom magije. Istina je
da je Veliki inkvizitor izraz svakog totalitarizma, koji u ime postizanja
nebeskog ili zemaljskog raja oduzima čovjeku slobodu i tako ga lišava
osobnosti, a to znači pretvara čovjeka u nečovjeka, a sve u ime
ljubavi prema čovjeku. Sam je Dostojevski bio svjestan šire važnosti
svoga djela, jer Aljoša kaže, da tako misle najgori u čovječanstvu,
a Ivan ističe, da i masoni imaju nešto slično toj tajni. To su oni,
koji niječu Boga, i hoće da nasilnim sredstvima - jednako putem
čuda, tajne i vlasti - ostvare svoje carstvo sreće na zemlji, a
u zamjenu za slobodu, za dušu, nude samo kruh zemaljski. Dostojevski
se u Dnevniku pisca za g. 1873. osvrnuo na masonsku krilaticu o
slobodi, bratstvu i jednakosti. Prema njemu slobodu u smislu da
čovjek čini što ga je volja, ima onaj, tko ima milijune, dok je
čovjek bez milijuna onaj, s kojim drugi čini sve što hoće. Osim
slobode postoji i ravnopravnost pred zakonom, kaže Dostojevski,
pa dodaje, da nju takvu, kakva sada postoji, svaki Francuz može
smatrati osobnom uvredom. Zapadni čovjek, piše Dostojevski dalje,
priča o bratstvu kao o velikoj sili, koja pokreće svijet, a ne može
se sjetiti, da se ono ne može stvoriti, ako već ne postoji. Bratstvo
se ne može stvoriti, ono se samo stvara, ono je od Boga dano i nalazi
se u samoj ljudskoj naravi, dok u francuskoj i uopće zapadnoj prirodi
postoji suprotstavljanje svoga “Ja” cijeloj prirodi, svim ljudima,
a iz takva isticanja samog sebe nije se moglo roditi bratstvo. Po
Dostojevskom preporod je moguć tako, da čovjek sebe žrtvuje u korist
svih. U Dnevniku pisca on je u siječnju 1876. na pitanje, što bi
se dogodilo, kad bi vragovi odmah pokazali svoju moć i zatrpali
čovjeka otkrićima, kad bi se iznenada sva znanja sručila na čovječanstvo
kao poklon, i kad bi se tada ljudi osjetili zasuti srećom, zatrpani
materijalnim blagom i bez ugnjetavanja - odgovorio, da bi to bila
tragedija za čovjeka. On je naime napisao da bi ljudi iznenada uvidjeli,
da više nemaju života, slobode duha, svoje volje i svoje osobnosti,
da je iščezao čovječji lik i pretvorio se u životinjski lik roba,
živinčeta, i čovječanstvo bi počelo gnjiti, ljude bi prekrile rane
i oni bi počeli gristi svoj jezik u mukama videći, da im je život
uzet za kruh, “za kamenje pretvoreno u kruh“. Ljudi bi tada shvatili,
da nema sreće u neradu, da će ugasnuti misao koja ne stvara, da
je nemoguće voljeti svoga bližnjega ne žrtvujući za njega od svoga
rada, da je odvratno živjeti besplatno i da “sreća nije u sreći,
nego u njezinu postizavanju“. Nastala bi tuga i dosada, jer je sve
urađeno i sve poznato, i samoubojice bi se pojavljivale u gomilama,
a ne kao do sada pojedinačno, dok ne bi ostali možda zavapili Bogu,
da je u pravu, kad je kazano da čovjek ne živi samo o kruhu.14 Ovakav
bi bio i završetak masonskoga zemaljskog raja.
Serge Raynaud de la Ferriere je otkrio da iznad masonskih loža u
cijelomu svijetu oduvijek postoji jedna univerzalna inicijacijska
uprava,15 a to potvrđuje zašto se u svim zemljama dosljedno provodi
jedinstvena masonska politika.
Slobodni zidari su posebno angažirani u službi ostvarenja starozavjetnih
ideala Izraela. Već od povijesnih početaka slobodnog zidarstva u
njemu se počeo snažno osjećati židovski element. Gotovo sva masonska
simbolika /u terminologiji, legendama i ritualima/ potječe iz židovske
religiozne kulture. “Masonstvo je prvenstveno spoj jedne salamunske
i jedne pitagorejske struje. Sve svete masonske riječi podrijetlom
su hebrejske; masonska era i kalendar specifično su židovski; o
voditelju lože veli se da zauzima mjesto kralja Salamuna; legende
trećeg stupnja i legende viših stupnjeva potpuno se podudaraju s
događajima koji su se dogodili prije gradnje jeruzalemskog hrama,
za njezina vremena i poslije gradnje.“16
- 2 -
Činjenica je -potpuno nezapažena- da kršćanstvo u svojoj povijesti
od Konstantinova edikta godine 313. nije doživjelo veće slabljenje
moći i vjere od onoga u razdoblju od I. svjetskog rata do devedesetih
godina dvadesetog stoljeća. U Turskoj je poubijano do svršetka prvog
svjetskog rata oko milijun i po armenskih kršćana. U ovom pokolju
Armenaca izgubilo je živote pola klera.17 Neki pisci tvrde da se
uništenje Armenaca vršilo sustavno po direktnom masonskom nalogu.18
Rezultati prvoga svjetskoga rata potvrdili su da su sva proklamirana
načela o demokraciji bila samo laž, koja je služila za obmanjivanje
masa.19 Ugovorom u Versaillesu 1919.g. /kojega su diktirale sile
pobjednice/, Njemačkoj je oteto 73.845 kilometara kvadratnih s oko
sedam milijuna stanovnika. Na ovaj su način Engleska, Francuska
i Amerika predodredile nastajanje novoga rata.
Kao posljedica prvoga rata nestala su u povijesti dva najveća kršćanska
carstva: pravoslavno u Rusiji i katoličko u Austro-Ugarskoj.20 U
novim državnim tvorevinama poslije prvoga rata pokušalo se uništiti
kršćanstvo i to u komunističkoj Rusiji i drugdje silom, a u versaillskim
“demokracijama“ subverzijom. Na svim vjerskim ratištima pokušavalo
se odvojiti katolike od Vatikana, posebno u bivšoj Jugoslaviji i
Čehoslovačkoj. U Meksiku se od 1926.g. do 1929. g. gotovo sustavno
ubijalo katoličke vjernike.21 Komunisti su u španjolskom građanskom
ratu od ljeta 1936. do proljeća 1939. bili motivirani patološkom
mržnjom na Boga i Katoličku crkvu. Oni su krvoločno ubijali pripadnike
klera i sustavno spaljivali crkve tako da su potpuno razrušili 27,
a djelomice 8 biskupija.22
Poslije prvoga svjetskog rata intenzivirano je proglašavanje velikom
umjetnošću, književnošću i glazbom, svih onih tvorevina koje su
negirale harmoniju da bi se i tako mogla vršiti sveopća destrukcija.
Prestalo se cijeniti ljudsku osobu što se posebno očitovalo u ratnim
zbivanjima. Procjenjuje se da je tijekom II. svjetskog rata u savezničkim
zračnim bombardiranjima njemačkih gradova broj žrtava civilnog pučanstva
bio oko dva milijuna. Poslije kapitulacije Njemačke u svibnju 1945.
g. njemački su vojnici, nakon što su se predali, ubijani na različite
načine u logorima država pobjednica. Tako su ih zapadni saveznici
najčešće likvidirali glađu i to oko jedan milijun, Sovjeti strijeljanjem
i glađu od jedan i po do oko dva milijuna, a jugoslavenski partizani
nožem, strijeljanjem i glađu oko četiri stotine tisuća. Preko 14
milijuna Nijemaca prognano je sa svojih starodrevnih ognjišta, a
oko 2 milijuna i dvjesto tisuća njih je u zbjegovima smrtno stradalo
ili masakrirano. Broj tako pobijenih nedužnih žrtava procjenjuje
na više od šest milijuna i zato se još nitko nije ispričao njemačkomu
narodu.23 Za takav genocid s etničkim čišćenjem – nezapamćen u povijesti
ljudskog roda, odgovorne su isključivo masonske velevlasti na Zapadu.
Pax anglo-americana očitovala se poslije drugoga svjetskog rata
u ograničenju njemačkoga državnog suvereniteta i u sustavnom opterećivanju
njemačkoga naroda kompleksom krivnje za djela nacionalsocijalizma
tijekom njegove dvanaestgodišnje vladavine. U ovom smislu se namjerno
izmislio i veći broj žrtava. Preuveličavanje broja žrtava služi
također i za traženje velikih financijskih obeštećenja. Njemačka
je do kraja 1995. platila Izraelu iz toga temelja preko 97 milijardi
maraka, a do 2030. ovaj iznos će narasti na 124 milijarde maraka.24
Odnos sila pobjednica prema Njemačkoj i u nekim detaljima očituje
se kao potpuno apsurdan.25 Tako se metafizika masonstva ponovno
očitovala ne kao božanska, dakle nadljudska pravda, nego između
ostaloga i kao realiziranje ovozemaljskih interesa Londona, Washingtona
i Pariza. Zapad je prepustio namjerno mnoge kršćanske zemlje komunizmu,26koji
je nastavio sa svojim i prije dokazanim metodama uništenja kršćanstva
i u svim novopripojenim teritorijima. U Općoj deklaraciji ljudskih
prava koja je izglasovana u OUN dne 10. prosinca 1948. g. namjerno
nije spomenut Bog.27
Nastavilo se po staromu planu izmišljati nacionalne crkve odvajanjem
katolika od Rima, na širokim prostranstvima od druge Jugoslavije
do Kine. Vođe Albanije i Kube kao da su se natjecale koji će od
njih stvoriti prvu ateističku državu u povijesti. Istodobno se u
zapadnim državama ovo ratovanje nastavilo suptilnim - u međuratnom
razdoblju- iskušanim metodama subverzije. Vrhunsko značenje za realiziranje
“novog doba“ imao je slom komunizma. Od tada mase (osobito američke)
žive u prividnoj stvarnosti, pa iluzioniraju o Americi kao odlučujućoj
svjetskoj supersili ne shvaćajući da je ona samo sredstvo politike
zakulisne vlasti.
Masoni su u “tranzicijskim” zemljama djelovali “u dubokoj konspiraciji”,
a tek poslije 1989. “počelo je stidljivo ‘buđenje’ starih masonskih
loža”. 28
Zakulisni moćnici na Zapadu brižljivo su isplanirali promjenu političkih
sustava na Istoku u dosluhu s vrhom crvene hijerarhije, koju je
u tom trenutku utjelovljivao Mihajl Gorbačov kao predvodnik prve
povijesne kapitulacije globalnih razmjera. Za to rušenje u pojedinim
državama bio je zadužen politički vrh svake komunističke zemlje,
koji je taj zadatak izvodio uz pomoć svojih tajnih službi. Svi članovi
policije /od običnih agenata do suradnika među sveučilišnim profesorima,
akademicima i crkvenim osobama/ vezali su se uz pobjedničku stranku,
koju su pomogli i u krivotvorenju rezultata prvih izbora. Oni su
ubrzo osjetili da je Zapad njihovoj novoj vladajućoj stranci namijenio
vlast samo u prijelaznom razdoblju, jer su se u toj stranci okupili
i neki uvjereni nacionalisti i kršćani, koji su u svojoj bezazlenosti
umislili da mogu s takvim stajalištima opstati u vodstvu države.
Za razliku od njih stari poslušnici čim su osjetili pozadinu zbivanja
počeli su se upisivati u lože i različite klubove. Tako su se pripadnici
ovoga “ljudskog“ mentaliteta od nekadanjih profesionalnih progonitelja
nacionalizma deklarirali u počecima nove vlasti kao nenadmašivi
nacionalisti da bi uskoro zatim ponovno postali internacionalisti,
ali sada dakako za dobra i časti novih gospodara. Oni se pravdaju
sunarodnjacima da tako rade za opće dobro a ne misle da su određene
strukture moći tako strogo hijerarhizirane da se u njihovim podružnicama
može voditi samo jedna apsolutno dirigirana politika. Tako su se
opet dokazali kao degenerirani biološki element koji majčino krilo
zamjenjuje bilo kojim, ako treba i sotonskim, okriljem moći.29 Sa
Zapada su poslani pojedinci s većim masonskim stažom (trajno ili
povremeno ) u bivše komunističke zemlje /iz kojih su oni podrijetlom/
sa zadatkom da se infiltriraju u poslovne, intelektualne i stranačke
vrhove. Prvaci tobože različitih stranaka okupljaju se u istoj loži
u kojoj slušaju iste direktive. Nalogodavci čak i financiraju, kako
njih tako i njihove bližnje, u izdavanju listova i publikacija,
koje uglavnom čitaju samo oni ili njihov najuži krug.30 Programirani
kaos posebno se podstiče u do nedavno biološki i moralno zdravim
sredinama balkanskih i istočnoeuropskih zemalja. Od Zapada, i to
od njegovih strogo tajnih i specijaliziranih centara za sustavni
izvoz droge31 i antikršćanskih sekti u neostarjele narode,32 može
se učiti samo orwelovski nadzor nad osobama, uništavanje svake potencije
i legaliziranje bolesnih homoseksualnih i lezbijskih veza. Pristupanje
europskim i sličnim integracijama znači uz gubitak državnog suvereniteta
i ubrzani nestanak nacionalnog identiteta.33 Smisao nove stvarnosti
sugerira da je uništenje komunizma bez ikakvog značenja ako se stari
totalitarizam zamijeni novim, koji je još opasniji jer se radi težeg
prepoznavanja predstavlja i kao religija.34Obavještajni centri poznatih
masonskih velesila traže od novih vlasti postkomunističkih država
da dokažu svoju pripadnost “novomu svjetskom poretku” posebno na
način da se vrši uhođenje i stalna prismotra pismovnih, telefonskih
i drugih oblika komunikacija angažiranih vjernika i nacionalista.
To se obrazlaže uvjeravanjem u mogućnost da su ti “elementi” potencijalno
opasni klerikalci, odnosno fašisti, i čak teroristi.35 Masonstvo
je zamijenilo komunistički režim najprije u Češkoj i Sloveniji.36
Hrvatska je posljednja od katoličkih država u redoslijedu kapitulacija.37
Zakulisni vladari preko svojih središta moći u Washingtonu i Londonu
bestidno paradiraju s primjenom različitih kriterija u odnosu na
istu stvarnost. Tako na primjer zahtijevaju povratak svih izbjeglica
iz Hrvatske, a istodobno šute o vraćanju protjeranih Arapa u Izrael.
Komunistički režimi su u dvadesetom stoljeću poubijali oko 100 milijuna
osoba na način da su mnogi bili žrtve ratnih zločina, ali do danas
se ni jednom preživjelom komunističkom zločincu nije sudilo. Istodobno
se sudi svim zločincima koji nisu bili komunisti.38
Danas postaje gotovo jedina stvarnost i na Istoku i na Zapadu realiziranje
cilja: uništiti katolicizam kao zamišljenog najvećeg suparnika u
zarobljavanju ljudskih duša. Protestantizam i pravoslavlje doživljava
se kao snage prošlosti, koje su prema tom mišljenju već prevladane.39
Bog se posebno sustavno izbacuje iz škola. Tako su u SAD 1963. “odlukom
Vrhovnog suda čitanje Svetog Pisma i kršćanska molitva zabranjeni
u državnim školama”.40 Ustavni sud Savezne Republike Njemačke dne
10. kolovoza 1995. zaključio je da postavljanje raspela u javnim
školama vrijeđa vjersku slobodu, koja je zajamčena ustavom. Ta se
odluka izravno odnosila na Bavarsku u kojoj školski propisi traže
raspelo u školskim učionicama. Tako da je bavarski premijer Edmund
Stoiber odmah izjavio: “Ta je odluka nadahnuta nesnošljivošću te
je neshvatljiva za većinu građana.”41 Oko pet stotina crkava u Londonu
u arhitektonskom izgledu ostaju iste, ali se u svojoj unutrašnjosti
pretvaraju u prodavaonice odjeće, privatne i debatne klubove, antikvarnice...
Ovo je stvarnost, koju je masonstvo u perspektivi namijenilo svim
nekada kršćanskim narodima.
Istodobno se vrši neprekidna medijska promidžba svega što je izvan
i protiv kršćanstva od urođeničke magije do najvulgarnijega sinkretizma
opsjednutoga “Sathya Sai Babe“. U ovom smislu se stalno pretiskavaju
i oni spisi Nietzschea koje je pisao kao umobolnik. I luđakove su
misli nekima vrijedne ako doprinose razgrađivanju tradicionalne
kulture Zapada, kojoj je smisao bio i vjera da Bog ne može biti
mrtav. Dekristijanizacija je osobito agresivna u zemljama Južne
Amerike. Tako se 1993.g. u Argentini insistiralo na donošenju zakona
o ukidanju vjeronauka u školama, a istodobno se u Kolumbiji forsiralo
izglasavanje zakona o priznanju svih prava ezoteriji, magiji i satanizmu.
U Africi muslimani nasiljem iskorjenjuju kršćanstvo, a vladajuće
strukture Zapada kao da to s užitkom promatraju. Dvadeseto stoljeće
ostat će tako zapamćeno po tome što se u njemu provodio sustavni
deicid. Srušena je kruna vladara, koji su od vremena Karla Velikoga
makar i verbalno izvodili svoju vlast iz “milosti Božje“ / “qui
et per misericordiam Dei rex“/. Papinska tijara pretvara se u simbol.42
Novi svjetski poredak užurbano stvara jednu svjetsku državu s jednom
nadvladom i jednom sinkretističkom pseudoreligijom i zato svim mogućim
ucjenama: vojnim, diplomatskim i financijskim, ruši svaki pokušaj
održavanja ili nastajanja manjih nacionalno ili vjerski homogenih
država.43 Pripadnici Katoličke crkve američku politiku prema Iraku
doživljavaju kao genocid.44
Dirigirani mediji neprekidno sugeriraju da je dokaz “progresa“ pretvaranje
povijesno-državnih realnosti u građansko društvo, koje u biti predstavlja
totalno uništenje dosadašnjih narodnih i kulturnih identiteta. Vlasnici
kapitala lihvarskim kamatama sustavno uništavaju suverenitete svih
država dok istodobno preko svojih medijskih sredstava osuđuju Hitlerova
osvajanja, a u državama koje tek osvajaju sami sebe proglašavaju
zaštitnicima ljudskih prava. Tko su stvarno prvoborci raznih udruga
za zaštitu “ljudskih prava” može se lako zaključiti iz činjenice
da ni jedan od njih nije nikada osudio do sada u povijesti nezapamćeno
porobljavanje kamatama sve više naroda i država. Da je tzv. parlamentarna
demokracija unaprijed od strane zakulisnih vlastodržaca izrežirana
predstava - koju ne može prepoznati jedino neuka masa - dokazuje
očita činjenica da su programi s v i h većih stranaka na vlasti
i onih u opoziciji beziznimno i totalno u svakoj zemlji Zapada identični.
Hitler je htio stvoriti biološki moćnog Nadčovjeka i poganina neopterećena
okultnim tendencijama. Pobjednici u II. svjetskom ratu s uspjehom
stvaraju biološkog hermafrodita i okultnog anarhistu, koji ima sve
manje iskonske snage tako da i kao objekt za manipuliranje postaje
nezanimljiv. Taj “novi čovjek“, prema obrazlaganju Dostojevskoga
umjesto zamišljene evolucije u božanstvo može jedino involuirati
u -: majmuna. Carroll Quigley (bivši profesor na sveučilištima u
Harvardu, Princetonu i Georgetownu ) u svojoj knjizi Tragedy and
Hope (The Macmillan Company, New York, 1966.) na temelju neposrednih
saznanja zaključuje da će u novom svjetskom poretku osobna “sloboda
i osobni izbor biti nadzirani unutar ograničenih alternativa, a
svaki će se čovjek od samoga rođenja upisati u matični ured, umjesto
imena i prezimena, pod brojem. Pod njim će se voditi tijekom školovanja,
vojnih i drugih javnih službi, kao i plaćanje državnih obveza, zdravstveno
stanje, umirovljenje i death benefits”. Quigley zaključuje da insideri
rade na ustoličenju “svjetskog sustava financijskog nadzora u privatnim
rukama” u smislu nadzora političkog sustava svake zemlje i svjetskog
gospodarstva kao nepodijeljene cjeline. Quigley dalje opominje da
je izbavljenje iz ove urote nemoguće i da bi svaki otpor sličio
“revoltu neukog protiv obaviještenog i obrazovanog”.45
Dakako da se ova povijesna stvarnost XX. stoljeća ne zbiva slučajno.
Gotovo su svi protagonisti zbivanja bili masoni / Kerenski, Lenjin,
Churchil, Roosevelt, Enver Hodža, Castro i uglavnom svi sadašnji
/. Masonstvo je za realiziranje svoje misije posebno zahvalno na
pomoći “masonima bez pregače“, dakle, onima koji , - premda su mislili
i djelovali masonski / kao na primjer dio katoličkih svećenika46
/ - iz određenih razloga nikad nisu postali članovi loža. Masoni
za sve ono što su postigli mogu mnogo zahvaliti i većini onih koji
su se samo deklarirali kao vjernici.
Pokušaj nasilnoga stvaranja bezbožnoga društva nadahnut je antiteizmom,
koji potvrđuje da njegovi predvodnici vjeruju u postojanje Boga,
jer nitko razuman ne ratuje protiv fikcije. Neki zapadni političari
javno upozoravaju da je masonski globalizam gori od nacizma i komunizma.47
U literaturi se upozorava da je godina dvije tisuća datum novoga
raspeća Isusa Krista. “U Francuskoj, već u drugoj godini, za celo
vreme pashalne nedelje, u televizijskoj emisiji ‘Corpus Christi’
(‘Telo Hristovo’), istaknuti katolički i protestantski teolozi,
u zajednici sa jevrejskim, prikazuju Hrista kao običnog čoveka,
a četiri Jevanđelja kao naknadne izmišljotine. Jedan od zaključaka
je da su, krajem prvog i početkom drugog veka, hrišćanske crkvene
opštine preudesile Četvorojevanđelje da bi nepravedno optužili Jevreje
za Hristovu smrt. U istom smislu bio je organizovan teološki kolokvijum
u gradu Tuluz, još u novembru 1996. (ove godine štampan pod naslovom
‘Hristov proces ili jevrejski proces’) koji dolazi do istih zaključaka.
Ne samo da niko od zvaničnih predstavnika Vatikana ili protestantskih
crkava nije ustao protiv te bezbožničke zavere, nego se, prema najnovijim
vestima francuske katoličke štampe, saznaje da su u novom izdanju
katoličke ‘Biblije iz Jerusalima’ -iz Poslanice Rimljanima Sv. Apostola
Pavla izbačena sva mesta koja su navodno imala ‘antisemitski karakter’.”48
Iz činjenice da masonstvo izgoni samo Krista sa zemlje može se zaključiti
da ono u odnosu na druge vjere doživljava kršćanskoga Boga kao stvarnoga
suparnika, a to znači kao jedinoga pravoga Boga. Genij zla osjeća
još i to kako osvojiti vlast nad cijelom zemljom ne znači pobijediti
i u nadstvarnom svijetu. U viziji kršćanskih mislilaca Bensona i
Solovjeva na kraju vremena Antikrist će biti član masonskoga bratstva,
kojega će nakon njegove kratkotrajne vladavine, zauvijek uništiti
Krist.49 Carstvo Antikrista na zemlji, prema Svetom pismu, biti
će stvarno uspostavljeno, ali će trajati samo tri i po godine, kada
će Božjom silom svi zakulisni moćnici i njihovi službenici završiti
u ognju vječitom. Pokušaj stvaranja “genetskog inžinjeringa” i ubrzano
uspostavljanje međunarodne vojske, policije i sudstva kao i zajedničkog
tržišta s jednom valutom u cilju stvaranja antikristovske svjetske
nadvlade upućuje na mogućnost da se Apokalipsa ostvari u našemu
XXI. stoljeću.
I. Mužić
Bilješke
1 “Kod sviju naroda izuzev Izraelski, sotona je primala božanske
časti i štovanje uz najodurnije obrede i najkrvnije žrtve. Svi tako
zvani poganski bogovi nijesu bili drugo nego sama sotona štovana
pod raznim imenima, tako da je David bolnim srcem već u svoje doba
morao uskliknuti: Omnes dii gentium daemonia, svi bogovi, koje pogani
štuju, nijesu drugo nego đavli.” (N. Batistić, Sotona i sotonski
šegrti. Rijeka, 1913., s. 84.-85.). Pavao je jasan: “... nego ono
što narodi (pogani) žrtvuju, žrtvuju demonima, a ne Bogu.” (I. Kor
10, 20).
2 Masonstvo je pobuna čovjeka protiv Boga, ali to ne znači da su
svi masoni toga svjesni. U jednom razgovoru s Franjom Tuđmanom o
masonskoj problematici u studenome 1997. posebno sam istaknuo da
masoni prvih trideset stupnjeva najvećim dijelom iz karijerističkih
motiva postaju članovi loža, a da se pravi okultisti među njima
nalaze uglavnom u najvišim stupnjevima.
3Literatura o masonstvu je jedva pregledna. Usp. Jose A. Ferrer
Benimeli, Bibliografija de la masoneria. Ed. Fundacion Universitaria
Espanola, Madrid, 1978., s. 603; Herbert Schneider, Deutsche Freimaurer
Bibliothek. Verzeichnis der Bibliothek des Deutschen Freimauer -
Museums Bayreuth, Hamburg, 1977., s. 383; H. Schneider, ibid., 1.
Nachtrag Bayreuth, 1984., s. 235. + 86. O stvarnoj rasprostranjenosti
masonstva u svijetu usp.: I. Mužić, Rasprostranjenost masonstva
u svijetu. U knjizi: I. Mužić, Masonstvo u Hrvata . V. izdanje,
Ed. Verbum, Split, 1997., s. 809. - 826.
4 Sve što pojedinci /kao katolički redovnik Rosario Esposito u knjizi
Le grandi concordanze tra Chiesa e massoneria, Nardini Editore,
Firenze 1987./ pišu o “velikim“ katoličko-masonskim konkordancama
je privid, koji neupućene dovodi samo u zabludu. Postoje sličnosti
u katoličkim i masonskim stilizacijama nekih misli koje su nebitne
u metafizičkom smislu. Katolička crkva zabranjuje svojim vjernicima
pod kaznom izopćenja da se mogu učlaniti u masonstvo. Detaljno o
tome vidi: Zbigniew Suchecki , La Massoneria nelle disposizioni
del Codex iuris canonici del 1917 e del 1983. Libreria Editrice
Vaticana, Roma, 1997., s. 243. Ivan Fuček, profesor moralne teologije
na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu ovako izlaže masonski
nauk: “...vrhovno biće (Bog) nije osobno biće; providnosti nema;
Božja objava ne postoji; Krist je, istina, ‘animator sveopćeg bratstva’
i ‘uzoran mučenik’, ali nije Bog ni Božji Sin; istočnog grijeha
nema, zato otkupljenje po Kristu Otkupitelju nema vrijednosti; vječno
spasenje u blaženom gledanju Boga ne postoji; Crkva i njezin nauk
vjerskih i moralnih istina su likvidirani itd. A na moralnom polju
danas, ne samo u Americi, nego u većini takozvanih civiliziranih
krajeva masoni provode pobjedničku ofenzivnu politiku rastave braka,
pobačaja, eutanazije, genetičke manipulacije, enormnim novcem planirane
kontracepcije itd.” (Mi, broj 5 za 1997., s. 6.). Usp. i Georges
Virebeau, Les Papes et la Franc-Maconnerie. H. Coston, Pariz, 1977.,
s. 47; Massimo Introvigne ( a cura), Massoneria e religioni. Ed.
Elle, Torino, 1994., s. 224; A. C. Gesu Cristo e la massoneria.
Il Segno del sopranaturale (Udine), XI/1999., 129, 13.-14.
Zanimljivo je da pojedinci vezani uz Katoličku crkvu u svojim spisima
sugeriraju da su veliki međunarodni klubovi: Rotary, Lionsi i Kiwanis
asocijacije u kojima masoni regrutiraju najveći dio svoga kadra.
Usp. Alfonso Sorrenti, Clubs e massoneria. Edizioni Segno, Udine,
1993., s. 70. Masonstvo je utemeljilo Rotary klub, a osnivač Paul
Harris je bio rukovođen unošenjem u klub jedne “nove moralnosti,
koja je iznad i izvan svake religiozne koncepcije”. (Luigi Torisi,
Dizionario massonico. Ed. Bastogi, Foggia, (bez oznake godine),
s. 347. Lions klub je udruženje “jasnoga masonskog podrijetla utemeljeno
od masona 1917.” (Troisi, ibid., s. 228.)
5 Zbigniew Suchecki, La Massoneria nelle disposizioni del “Codex
iuris canonici” del 1917 e del 1983. Libreria editrice Vaticana,
Rim, 1997., s. 110.-111. Prijevod ove Deklaracije kao i nekih drugih
važnih dokumenata o ovoj problematici objavljen je pod naslovom
Stajališta crkve o rotarijanskim i masonskim društvima. Nova tribina
(Split), II/1991., 5, 15.
6 Nadbiskup Frane Franić u jednom pismu, koje mi je uputio iz Splita
dne 20. ožujka 1995. zaključuje ovo: “Što se pak tiče upliva ateističkog
svijeta na Crkvu, osobito masonskog, marksističkog i kapitalističkog
ateizma, nema sumnje da taj loši utjecaj postoji, i danas prijeti
Crkvi da je teško sekularizira, na mjesto da ona njega evangeliriza.
Dosta je pročitati encikliku Ivana Pavla II Splendor veritatis,
osobito II. poglavlje, pa da se vidi kakove se sve ateističke zablude,
na moralnom području, naučavaju danas i s katedara najvećih katoličkih
učilišta, a Papa se čini nemoćan da to spriječi.” O aktivnom sudjelovanju
katoličkog klera u masonstvu usp. Georges Virebeau, Prelats et francs-macons.
Publications Henry coston, Pariz, 1978., s. 180; (Don) Ennio Innocenti,
Inimica Vis. (“Pro manuscripto – Fuori Commercio”), Sacra Fraternitas
Aurigarum, Roma, 1990., 91.-157. (Ovaj autor donosi popis pripadnika
katoličkog klera, koji su članovi masonskih loža, na temelju izvorne
masonske dokumentacije.)
7 Masonstvo je tajna organizacija, koja samo tvrdi da je otvorena
javnosti. Velika loža Hrvatske u svome tekstu “Što je to slobodno
zidarstvo?” navodi: “Unatoč mnogim suprotnim mišljenjima, slobodno
zidarstvo nije tajno udruženje. Tzv. slobodnozidarske tajne upotrebljavaju
se samo kao ceremonijalni način dokazivanja da je netko slobodni
zidar i da time može prisustvovati zasjedanju lože. Uostalom, te
tzv. tajne bile su iznošene u medijima gotovo od samih početaka
slobodnog zidarstva i ne predstavljaju nikakvu značajnu informaciju.
Pravi smisao slobodnozidarskog obećanja da se ove tajne neće otkriti
je u osnovi dramatičan način obećanja da će se držati danih obećanja
općenito.” (Velika loža Hrvatske, izvor: Internet, veljača 1999.).
Ista Velika loža Hrvatske u svojoj Konstituciji naređuje sljedeće:”Slobodni
zidar ne smije onoga tko nije slobodni zidar upoznati Ritualima,
znakovima i običajima koji služe međusobnom prepoznavanju, ne smije
otkriti članove ili kandidate za slobodnog zidara i uopće sve unutarnje
stvari loža ili Velike lože.” (Velika loža Hrvatske, izvor: Internet,
veljača 1999.).
8 Jedan napor iz liješke (masonske) radionice. Prijevod internoga
izdanja lože u gradu Liege. Ed. Planeta, Beograd, 1933., s. 14.-15.
9 Rad na surovom kamenu. Predavanje lože Pravednost u Zagrebu. Zagreb,
1934., manuskript, s. 168.-169.
10 Talijansko masonstvo škotskog obreda na nacionalnom aeropagu
u Rimu 20. rujna 1981.g. donijelo je, između ostalog, i ovaj zaključak
: “Ogni massone giura di servire la causa della sua patria e della
umanita sul libro sacro di una delle grandi religioni monoteiste.“
/Interni materijal, s. 1/.
11 Johann Peter Eckermann, /Gespräche mit Goethe in den letzten
Jahren seines Lebens/. Razgovori s Geteom. Ed. Kultura, Beograd,
1970., s. 344.
12 Eckermann, ibid., s. 343.-348. Prevladavajući goetheovski mentalitet
i danas, osobito u SAD, javno brani demonizam Alberta Pikea.
13 Alfonso Sorrenti, Conoscere la massoneria. Ed. Segno, Udine,
1997., s. 19., 47., 59.
14 Fjodor M. Dostojevski, Dnevnik pisca za 1876. Ed. Ladižnikov,
Berlin, 1922., s. 51.-53.
15 Serge Raynaud de la Ferriere, Il libro nero della Framassoneria.
Tarantola Editore, Lugano, /bez oznake godine/, s. 15.-26. S.R.
de la Ferriere, bio je mason 33. stupnja, funkcionar UNESCO-a, predsjednik
Internacionalne federacije znanstvenih društava, utemeljitelj Velikoga
univerzalnog bratstva u Venezueli, Meksiku, Peruu, itd. On je ustvrdio
da može objaviti postojanje masonskog centra s obrazloženjem da
je čovječanstvo ušlo u novu eru u kojoj se razotkriva mnogo onoga
što se do sada držalo tajnim. /S.R. de la Ferrierre, ibid./.
16 S.R. Ferriere, ibid., s. 193-194. O odnosima židovstva i masonstva
usp. Curzio Nitoglia, Rapporti tra giudaismo e massoneria. Chiesa
viva (Brescia), XXIII/1994., 253, 15.-17.; XXIII/1994., 254, 14.-15.
17 Hubert Jedin /Hsg./, /Handbuch der Kirchengeschicte/. Velika
povijest Crkve. Ed. Kršćanska sadašnjost, svezak VI./2, Zagreb,
1981., s. 356.
18 Lucien Cavro - Demars, La honte sioniste. Au sources du sionisme
et de ses ravaes dans le monde. Beyrouth //Liban /, 1972., s. 17.
19 “Ali rat se može iznutra raspasti izroditi, može da izgubi svoju
ideju i svoj smisao. To se i dogodilo sa svetskim ratom našeg doba,
nakon katastrofe s Rusijom. Svetski rat nije rešio nikakav problem
niti okončao se duhovnim mirom - unutra u nama rat traje. Naši saveznici
nisu imali pozitivnu ideju rata, svesti o misiji, koja je povezana
s tim ratom. Saveznička ideja je bila humanitarno-pacifistička,
u njoj je masonska ideja bila rukovodeća ideja. No masonstvo, na
kraju krajeva, hoće da oslabi sve nacije, da ih liši individualnog
karaktera, da Crkvu Hristovu zameni lažnom humanističkom crkvom,
da konkretno svejedinstvo čovečanstva zameni apstraktnim jedinstvom.
Stara hrišćanska Evropa propada zbog neprijateljstva, zbog rata
koji se nastavlja između Francuske i Nemačke, na unutrašnjem planu.
Nemačka je oplemenjena porazom i zaslužuje drugačiji odnos, nego
što je onaj kakav je prema njoj postojao za vreme rata. Snage neprijateljski
raspoložene prema hrišćanstvu su podrovale rat i lišile su ga njegovog
unutrašnjeg smisla.“ Nikolaj Berdjajev, Filozofija nejednakosti.
Ed. Mediteran-Budva, Oktoih-Titograd, 1990., s. 200. Berdjajev je
ovu knjigu napisao 1918. g., a objavio prvi put 1923. g. Njegovo
mišljenje je zanimljivo i zato što su mu predbacivali, kako sam
navodi, da je “član okultnih društava, masonskih loža itd.“/N. Berdjajev,
Samospoznaja. Pokušaj autobiografije. Ed. Književna zajednica Novog
Sada, Novi Sad, 1987., s. 188/.
20 Ostala je u historiografiji nerazjašnjena uloga masonstva u Sarajevskom
atentatu 1914. g. Svu postojeću dokumentaciju o tome iznio sam opširno
u djelu Masonstvo u Hrvata, V. izdanje,Verbum, Split, 1997., s.
221.-275. U knjizi sam utvrdio, između ostaloga, i ovo: Major Vojislav
Tankosić koji je organizirao vježbanje atentatora i opremio ih oružjem
bio je mason. Optuženi Gavrilo Princip i Nedjeljko Čabrinović izjavili
su na suđenju u Sarajevu da je nadvojvoda osuđen na smrt od masona
1912. g. Međutim, 23. listopada 1914. g. iz Beča je poslana službena
ministarska uputa sudu u Sarajevu da se ispitivanje o ulozi masona
u atentatu prekine. Ove i druge podatke nisam smatrao dovoljnim
da mogu zaključiti kako je masonstvo organiziralo atentat na Franju
Ferdinanda. Posljednji preživjeli atentator i srpski akademik Vasa
Čubrilović ovako je komentirao moje nezauzimanje stajališta / kako
je to zapisao Eduard Čalić /: “God. 1985. bio sam u Beogradu na
večeri kod prof. Čubrilovića i pritom mi se potužio da je pročitao
knjigu Ivana Mužića, ali da mu nije jasno što je taj hrvatski historičar
htio dokazati o pravoj ulozi masona u sarajevskom i marseljskom
atentatu.“/ E.Čalić, Propast Trećeg Reicha. NZ Matice Hrvatske,
Zagreb, 1993., s. 1121./. Čubrilović dobro zna da sam ja o ulozi
masonstva u atentatu zaključio ono što sam mogao iz postojeće dokumentacije.
On je osobno u jednom interviewu dopustio mogućnost da je neka sila
manipulirala s atentatorima. A danas je neosporno da iza ovog terorističkog
čina nije stajala srpska vlada!
21 Masonske vlasti su u Meksiku, uz pomoć američkih masonskih i
protestantskih krugova, donijele 1917. g. Ustav, a poslije na temelju
njega proglasili zakone po kojima se 90% meksikanskih katolika potpuno
obespravilo. Meksikanski su biskupi u Pastirskomu pismu od 21. travnja
1926. g. ocijenili ovo zakonodavstvo kao svjesnu namjeru da se u
zemlji uništi katolicizam. Da je ocjena biskupa bila točna dokazala
je vlast pokušajem odvajanja Katoličke Crkve u Meksiku od Vatikana
i stvaranjem nacionalne /“patriotske“/ Crkve, kojoj su vlasti za
patrijarha imenovale svećenika -raskolnika Jeaquina Pereza. Vlast
je na ovaj način izazvala oružanu pobunu meksikanskog naroda /buna
“Cristeros“-a/, koja je trajala od 1926. g. do 1929. g. Tijekom
borbi i po njihovu završetku regularne vladine jedinice nemilosrdno
su ubijale katolike. Papa Ivan Pavao II. iz mnoštva meksikanskih
mučenika odabrao je samo nekoliko i uzdignuo ih na čast oltara,
jer su ubijeni “in odium fidei“. Potresno svjedočanstvo o ovim zbivanjima
dala je jedna od zadnjih preživjelih protagonistkinja Dolores Ortega.
Usp. S. M. Paci, Martiri messicani. Il Potere e la gloria. “30 Giorni“,
XI /1993, 3,66.-70.
22 Usp. A. Arrighini, L’Anticristo. Fratelli Melita Editori, Genova,
1998., s. 225.-227.
23 Kada plaćenici takvih struktura pripovjedaju drugima o ugroženim
ljudskim pravima i medijskim slobodama onda to treba shvaćati samo
u smislu kako je Isus doživljavao farizeje.
24 Klaus Kinkel održao je govor u Američko-židovskom komitetu dne
8. svibnja 1996. u Washingtonu u kojemu je između ostalog kazao
i ovo: ”Wir wissen, daß es für das, was den Opfern des Holocaust
zugefügt wurde, keine Wiedergutmachung geben kann. Aber wir bekennen
uns zu der Pflicht, die Leiden der Opfer zu mildern. Bis Ende 1995
hat die Bundesrepublik Deutchland dafür über 97 Milliarden DM zur
Verfügung gestellt. Bis zum Jahr 2030 wird dieser Betrag auf knapp
124 Milliarden DM ansteigen. In Mittel- und Osteuropa haben wir
Stiftungen errichtet, um denen zu helfen, die mit ihrem Leid lange
Zeit alleingelassen wurden.“ (Ovo je citirano prema službenom Biltenu
Njemačke savezne vlade. Usp. Bulletin, broj 38. od 13. svibnja 1996.,
s. 417.)
25 Kada je aukcijska kuća Bolland&Marotz iz Bremena ponudila
na prodaju brončanu bistu Adolfa Hitlera -iznimno vrijedno umjetničko
djelo velikoga njemačkog kipara Arnoa Brekera, njemačka je policija
po naredbi vlasti zaplijenila bistu obrazlažući to tobožnjim kršenjem
čl. 86. Ustava prema kojemu se obilježja organizacija, koje se protive
Ustavu, ne smiju širiti u javnosti. Njemačke su vlasti zatražile
povlačenje luksuznog kataloga i razbijanje biste.
26 O ovome se ne može sa sigurnošću zaključivati, jer je arhivska
dokumentacija nedostupna. Masonske biblioteke i arhivi loža potpuno
su zatvoreni i nepristupačni svim osobama koje nisu masoni. Usp.
Jacob Katz, Jews and freemasons in Europe 1723-1939. Cambridge/
Massachusetts, Harvard University Press, 1970., s. 6. I takovo najstrože
čuvanje tajnosti rada u ložama nepobitno dokazuje da se masonstvo
uopće ne bavi s onim čime se predstavlja u javnosti.
27 Karlo Malik, libanonski delegat koji je ovoj deklaraciji dao
konačni oblik naveo je da “prema sekularnim osjećajima suvremenog
svijeta, Bog nije spomenut u konačnoj formulaciji deklaracije...“
Hijacint Eterović je ovu činjenicu ispravno komentirao ovako:
“Ovo je, dakle, najznačajniji izraz sekularizirane savjesti našeg
stoljeća. Sekularizam znači rastavu javnog i privatnog života od
vjere i etike. Znači apsolutnu autonomiju umjetnosti, znanosti,
gospodarstva i politike prema religiji i moralu. Ovo je duh predstavnika
naroda u U. N., kome se nije vidljivo suprotstavilo niti onih dvadeset
i pet predstavnika katoličkih naroda koji su sjedjeli na svim raspravama
za izradbu deklaracije u UN. Nije dakle ispravno reći, da je sama
prisutnost Sovjeta napravila deklaraciju onako blijedom i beskrvnom,
nego valja pogledati stvarnosti u oči i priznati, da su oni našli
izvrsnog saveznika u agnosticizmu, skepticizmu i relativizmu zapadnjaka.
Deklaracija kao da je proglasila ne samo neovisnost pojedinca od
apsolutističke Države, nego i neovisnost čovjeka od Boga. A mi smo
vidjeli, kako se izrazio dr. Malik: bez Boga Država postaje vrhovni
arbiter dobra i zla, istine i laži, ona si prisvaja pravo podjeljivati
čovjeku prava i oduzimati mu ih. Ona, dosljedno, postaje apsolutna
vrednota na zemlji, potpuna gospodarica sudbine čovjekove.“/ Hijacint
Eterović, Opća deklaracija čovjekovih prava. Osoba i duh, VII /1955.,
4, 95/.
28 Ilija Marinković, Masonerija u istočnoj Evropi. NIN (Beograd),
broj od 2. II. 1996., s. 48. Marinković u ovom tekstu zaključuje
i ovo: “Vatikan raspolaže dokumentima na osnovu kojih smatra da
je masonima uspelo da se uvuku u sam vrh crkvene hijerarhije i da
oni snose krivicu za dugotrajnu krizu u Katoličkoj crkvi.” (Ibid.,
s. 50.)
29 Takvi su pojedinci kada su se domogli vrha vlasti izvršili otimačinu
akumuliranih dobara vlastitog naroda kako to ni najveći dušmani
toga naroda nikad u njegovoj povijesti nisu radili. Oni su na taj
način devalvirali svaku vrijednost nacionalnoj i vjerskoj ideji
koju tobože predstavljaju i tako razočarane sunarodnjake prepustili
kao siguran plijen nosiocima anacionalnog i ateističkog svjetonazora.
Dio suodgovornosti za nastajanje ovoga stanja snosi i katolički
episkopat u tim zemljama. Biskupi, vjerojatno zbog svoje starosti,
nisu imali snage za javnu i mušku osudu, a samo načelno i mlako
ograđivanje nije značilo ništa.
30Ovi pojedinci svaki pokušaj razotkrivanja njihova djelovanja predstavljaju
(prema na Zapadu davno isprobanoj metodi) kao izmišljanje ili paranoidno
interpretiranje stvarnosti.
31 John Coulman u studiji Tko je tko u zavjeri: Komitet 300 ( objavljenoj
na engleskom 1991.) tvrdi ovo: “Već 1984, skoro sve berzanske kompanije
bile su pod kontrolom Komiteta od 300... Podstaknuta je kampanja...
koja je trebala da sakrije činjenicu da najveći ulagači u Americi
nisu Japanci, već drevne oligarhijske porodice... Njihova ulaganja
u SAD neuporedivo su veća od japanskih, ali budući da su ta investiranja
činjena kroz lavirinte anonimnih investicionih kompanija, koje se
služe nepresušnim izvorima ‘opranog’ novca od krijumčarenja i prodaje
droga, a koji se opet krijumčari kao novac od tobožnjeg ‘osiguranja’...
Moć Komiteta od 300 prevazilazi moć svih vlada sveta... Preko mreže
svojih, širom sveta rasprostranjenih velikih kompanija, banaka i
osiguravajućih društava, agencija za turizam i razonodu, Komiteti
od 300 je ustanovio svetsku imperiju droge, nekretnina, visoke tehnologije,
komunikacija, putničkih agencija, industrijske proizvodnje i rudarstva.
To su samo neke od glavnih oblasti u kojima oni gospodare....INTERPOL
-Internacionalna policijska organizacija je svetski instrument u
rukama Rokfelera iz Pariza i Vašingtona.... U Evropu Komitet od
300 bodi NATO i ‘savetuje’ snage Varšavskog pakta, održavajući jake
veze sa vodećim sovjetskim generalima... Jedino se pokojni general
Šarl de Gol uspešno odupirao kontroli Komiteta od 300: preživeo
je 32 pokušaja atentata, organizovanih po direktivama Komiteta od
300. Kenedi nije uspeo da preživi gnev ove grupe kontrolora sveta,
a Niksonu je dopušteno da ostane u životu samo zato što je prihvatio
kaznu koja mu je bila izrečena... V. Erl Makoflin, jedno vreme je
bio predsednik Kraljevske banke Kanade i Komiteta od 300. Kraljevska
banka, koja uprkos imenu nije državna banka, uspešno je skrivala
činjenicu da je ona, zapravo, banka droge za obe Amerike, sa 25
podružnica u bezbednim lukama širom sveta, uključujući tu i Bahamska
ostrva. Kraljevska banka Kanade radi zajedno sa najvećom bankom
na svetu koja posluje novcem od droga, sa korumpiranom Hong-Kong
i Šangaj bankarskom korporoacijom, glavnim odvodnikom ogromnog prihoda
od kineskog-hongkongško-britanskog prometa opijuma... Po nalogu
Komiteta od 300, izvedena su dva atentata na papu Jovana Pavla II.
zbog njegovog otvorenog napada na trgovinu i trgovce drogom, kao
i zbog njegovog otpora komunističkoj tiraniji. Komitet od 300 je
vrlo dobro znao da vatikanska obaveštajna služba poseduje dokaze
o trgovini drogom koji vode direktno do Edvarda, Vojvode od Kenta,
velikog majsora slobodno-masonske mati-lože iz Londona... Umesto
bombama, počeli su da nas bombarduju tipološkom psihilogijom da
bi nas primorali da se prilagodima ideji planetarne vlade. Glavni
saradnici koji su radili na FEMA, bili su oni isti koji su stvoili
plan za strateško bombardovanje Nemačke.” (Preveo na srpski i objavio
Ratibor – Rajko M. Đurđević u knjizi: Masonerija. Zavera protiv
Boga i čoveka kroz vekove i danas. Ihtus – Hrišćanska knjiga, III.
izdanje, Beograd, 1996., s. 63.-89.)
32 Robert Gejts “je u CIA upamćen kao tvorac ideje da se komunizam
i posebno pravoslavlje u istočnom lageru napadnu infiltracijom propagandnih
sekti. Jehovini svedoci i Scientološka crkva su dve političko –
obaveštajne organizacije koje SAD uspeo da ubaci u Rusiju, Rumuniju
i Jugoslaviju”. (Marko Lopušina, CIA protiv Jugoslavije 1947 – 1997.
Narodna knjiga, Beograd, 1997., s. 26.-27.) U prodoru antikršćanske
subverzije u Hrvatskoj se pojavio i Ordo templi orientis, koji se
samoreklamira kao “tajni religijski red” utemeljen na gnosticizmu
i koji djeluje u duhu programa “čini što ti je volja” i poziva se
na Aleistera Crowleya, kao na “najveći autoriter Reda”. (Izvor:
Internet, veljača 1999.) Poznato je da samo životinje i sotonisti
kao Crowley mogu egzistirati čineći što ih je volja. Protukršćansko
angažiranje uspješno razara duhovni identitet i svih balkanskih
naroda. Dobrica Ćosić na znanstvenom skupu o temi Srpski duhovni
prostor o tome zaključuje ovako: “Srpsko duhovno biće razlamalo
se državnim granicama, državnim porecima i njihovim smenama. Raskidali
su se tradicije i kontinuiteti, stvarale razlike i raskoli, ne samo
prostorno i generacijski nego, poslednjih decenija, i među godištima.
A tehničko-tehnološke revolucije naše civilizacije, s naukom kao
odrednicom i pokretačem razvoja, sa supkulturom, potrošačkim hedonizmom
i nihilizmom kao posledicom sloma eshatoloških ideologija, razaraju
i preobražavaju duhovni identitet nacije, marginalizuju njegovu
autohtonu kulturu, čineći je i anahronom. U duhovnom životu mladih
naraštaja srpskog naroda nacionalna kultura postaje školska obaveza,
predmet koji se mora položiti. Narodna književnost i vrednosti kulturne
baštine su stvar struke, a ne duhovna potreba i sadržaj primarne
svesti.” (Glas javnosti, I/1998., 161, 2., broj od 30. X. 1998.).
Dobrici Ćosiću darovao sam 1989. knjigu Masonstvo u Hrvata s porukom
da je u doba masoniziranja svijeta, odnosno uništenja narodnih identiteta
besmislen sukob dva stara kršćanska naroda: Srba i Hrvata. On mi
je uzvratio sa svojom knjigom Bajka na način da mi je u posveti
dao naslutiti kako predimenzioniram političko značenje masonstva.
33 Antikršćanska bit zapadne politike ostala je dugo neotkrivena
nekim narodnim vođama u bivšim komunističkim zemljama. Tako se u
jednom tekstu (kasnije Hrvatske demokratske zajednice) od 29. studenoga
1989. pod naslovom Proglas građanima i saboru SR Hrvatske i cijelomu
hrvatskom narodu naivno navodi kao program i ovo: “Glavna zadaća
nove demokratske vlade Hrvatske mora biti ugovorno sređivanje odnosa
sa svim susjedima, te poduzimanje koraka za uključivanje Hrvatske
u Europsku zajednicu.” (Izvornik u autora.). U ovo isto doba osobno
sam držao predavanja diljem Dalmacije (Split, Omiš, Sinj, Imotski)
u kojima sam izlagao zašto masonski Zapad ne može podržavati postojanje
kršćanske i neovisne države Hrvatske. U zimi 1991. Hrvatska je televizija
u Zagrebu naručila od mene interview o masonstvu i u njemu sam apelirao
na hrvatske slobodne zidare da se bore za realiziranje hrvatskih
nacionalnih interesa. Emitiranje ovoga razgovora je onemogućeno
pa me je i ovaj detalj pravodobno upozorio tko namjerava stvarno
iza kulisa voditi hrvatsku politiku.
34 Neki masonizirani duhovi u bivšim komunističkim zemljama tendenciozno
se javnosti predstavljaju kao kršćani, a istodobno u svojim knjiškim
umotvorinama populariziraju već davno staromodne teze u kojima se
niječe božanstvo Isusa Krista, a posebno Isusovo uskrsnuće.
35 Onima, koji su osumnjičeni da su članovi Opus Dei ili Legionari
Kristovi obraća se najveća i to svakodnevna obavještajna skrb jer
se agenti insidera uza sav silni trud (još) nisu uspjeli infiltrirati
u ove dvije katoličke zajednice.
Podanički mentalitet predvodnika postkomunističkih režima svoje
obavještajne pismohrane o vlastitim državljanima dostavlja Zapadu
-gratis. Poznat je slučaj u jednoj “tranzicijskoj zemlji” čije je
vodstvo imenovalo praktičnog katolika kao veleposlanika pri Svetoj
stolici. Kada je, na preporuku dijela katoličkog episkopata, ta
država trebala postaviti veleposlaniku za savjetnika jednog katoličkog
laika, inače sveučilišnog profesora bliskog Opusu Dei, to je onemogućeno
s obrazloženjem da ne mogu u istom veleposlanstvu djelovati dva
“klerikalca”. U toj istoj državi drugi praktični katolik (koji je
doktorirao slavistiku u Beču i postao član vladajuće stranke) natjecao
se za rad u diplomaciji, ali nije nikada dobio odgovor. Takvi slučajevi
potvrđuju jedno interno istraživanje da u Ministarstvu vanjskih
poslova te države najviše do 20% službenika imaju normalan nacionalni
osjećaj. Vlast je osvojila sprega starih i novih protukatoličkih
elemenata tako da u postojanje stvarnih ideoloških i drugih različitosti
među raznim političkim strankama u toj zemlji može vjerovati samo
najvećim dijelom neupućeni katolički episkopat. Politika koju podupire
Zapad inzistira da posebno u vojnim i obavještajno–policijskim strukturama
država u tranziciji ne može napredovati ni jedna osoba koja je praktični
vjernik.
36 U dokazivanju masonskog duha prednjači se u Sloveniji. Ljubljanski
nadbiskup Francet Rode žali se kako je država u Sloveniji zauzela
javni prostor u cijelosti tako da je Crkva ostala bez uloge u javnosti
“gotovo istovjetno kao u proteklom režimu”. (Slobodna Dalmacija,
broj od 9. ožujka 1999., s. 5. )
37 Hrvatska se dugo odupirala zahvaljujući autoritarnom načinu vladanja
Franje Tuđmana, a ne uvjerenju njegovih vodećih stranačkih pristaša.
Neki njegovi diplomati pravdaju se u inozemstvu da oni osobno ne
misle onako kako u javnosti govore. Zbog toga je razumljivo da se
u deset godina vladavine Hrvatske demokratske zajednice, od svih
ministara zapamtilo po djelima kao nepotkupljivu praktičnu katolikinju
samo profesoricu Ljiljanu Vokić (inače podrijetlom iz nekada uzorne
patrijarhalne Hercegovine). Da su svi hrvatski ministri i čelnici
vladajuće stranke bili kao Vokićka, Hrvatska nikad ne bi došla u
mogućnost da postane zapadna kolonija, niti bi se u njoj pojavili
ljudi na vlasti koji su došli sa Zapada, a da se nikada do raspada
Jugoslavije, nisu ni na riječima iskazali kao Hrvati.
Neki su bivši komunistički prvaci stvarno prvi u Hrvatskoj upozorili
da Zapad hrvatsku državu pretvara u svoju koloniju. Poslije tiskanja
ovoga mog teksta u Slobodnoj Dalmaciji (u brojevima od 11., 12.
i 13. svibnja 1998.) reagirao je časopis Stipe Šuvara Hrvatska ljevica
u većem članku pod naslovom Slobodnozidarska katolička arhitektura
i zaključio ovako: “Mi na ljevici smo bezbroj puta slično tvrdili
i upozoravali kamo nas vode ovi tobožnji demokrati. Sada kad je
dogorjelo do nokata uzvrpoljili su se i rimokatolici, ali ne zato
što im je istinski stalo do naroda, nego jer, kao univerzalna Crkva,
gube svjetsko gospodstvo, bivaju marginalizirani i bačeni u prašinu
povijesti. Nama kojima svi prijete ostaje tek zadovoljština moralne
prirode, da smo na vrijeme upozoravali.” ( Hrvatska ljevica, V/1998.,
7-8, 42.-43.). Međutim, Šuvar je, makar i nesvjesno, školsku reformu
provodio u duhu masonskoga plana zatiranja humanističke naobrazbe.
Masonstvo zna da je najlakše manipulirati tzv. “tehničkom inteligencijom”.
38 “Iako ‘potiho’, u zapadnoj se javnosti javljaju glasovi koji
ukazuju na činjenicu da dok se sudi nacističkim zločinima i zločincima
koje su počinili protiv Židova (zadnji slučaj bio je onaj Priebkea
osuđenog u Italiji), krivci za komunističke zločine kao i njihovi
naredbodavci, koji su još živi, ostaju netaknutima i ne samo u zemljama
bivšeg SSSR-a, nego i u državama u kojima je donedavno vladao komunistički
režim... Koji su razlozi šutnje i nepolaganja računa na svjetskoj
osnovi? Postoji ozbiljan razlog, navode neki stručnjaci. Prema shvaćanju
nekih utjecajnih židovskih međunarodnih krugova, u čijim se rukama
nalaze i konci današnjega globalnoga privrednog sustava, smatraju
da bi se postupkom prema komunističkim zločinima sličnim kao i prema
njemačkim nacističkim, holokaust relativizirao, bio stavljen u niz
skupnosti zločina koji su počinjeni protiv čovječanstva. Zbog toga,
smatraju određeni krugovi, potrebno je apostrofirati i proganjati,
i to iz generacije u generaciju, samo zločine koje su protiv židovstva
počinili nacisti, koji su također bili izdanak europske kulture
i civilizacije, a koja na takav posredan način vuče krivnju iz generacije
u generaciju.” (Dr. Božidar Kralj /Köln/, Zašto svi zločini nisu
zločini? Narod /Zagreb/, IV/1998., 62, 17.)
39 “Nije do danas bilo nikakvih neprilika s Evangeličkom crkvom
-vrlo mnogo pastora, naročito u skandinavskim zemljama su slobodni
zidari-, ni sa židovskim i drugim vjerskim zajednicama, osim s fundamentalističkim
Islamom /prije svega u Iranu/.“ Kurt Baresch, Freimaurerei und Katholische
Kirche nach dem 2. Vatikanischen Konzil. Ovaj tekst je objavljen
u knjizi - katalogu: Günther Duriegl-Susane Winkler / Hrsg /, Freimaurer.
Eingenverlag der Museen der Stadt, Wien, 1992., s. 376.
40 R. Đurđević, Masonerija...ibid., s. 38.
41 Glas Koncila, XXXIV/1995., 34, 3.
42 Istodobno se u Katoličkoj crkvi živi duh međuvjerskog dijaloga.
Ovakav dijalog ima smisla samo ako se nekršćane uči da postoji jedan
pravi Bog -Isus i da je metafizička istina jedna jedina što znači
da je izvan te istine sve drugo sama zabluda. Uostalom u Katoličkoj
crkvi se sve do Drugog vatikanskog koncila, dakle neprekidno gotovo
dva tisućljeća znalo da je Krist zapovjedio svojim sljedbenicima
propovijedanje Evanđelja i obraćenja na kršćanstvo svih nekršćana.
Detaljnije o ovoj problematici usp. Ivan Mužić, La Chiesa alla prova.
La cultura nel mondo (Roma), XXXII/ l978.,2,35.-38.
Ivan Pavao II. točno shvaća bit moderne civilizacije. “To je civilizacija
koja je, uz nedvojbene uspjehe na mnogim poljima, počinila i mnoge
pogreške i zlouporabe u odnosu na čovjeka, iskorištavajući ga na
tolike načine. Civilizacija koja se uvijek zaodijeva strukturama
sile i političkog i kulturnog ugnjetavanja /osobito sredstvima društvene
komunikacije/ kako bi čitavom čovječanstvu nametnula slične zablude
i zlouporabe. Kako drukčije objasniti sve veći raskorak između bogatog
Sjevera i sve siromašnijeg Juga? Tko je za to odgovoran? Odgovoran
je čovjek: ljudi, ideologije i filozofski sustavi. Rekao bih da
je odgovorna borba protiv Boga, sustavno uništavanje svega kršćanskog:
borba što u velikoj mjeri već tri stoljeća prevladava u mišljenju
i u životu Zapada.“/ Ivan Pavao II, Prijeći prag nade. Priredio:
Vittorio Messori, ed. Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., s. 148./. Zanimljivo
je da masoni svoju averziju prema Papi Ivanu II. često ne mogu sakriti.
Tako su iskazali javno protivljenje njegovu dolasku u Sloveniju.
U Francuskoj su, kada je papa predvodio misu u povodu obljetnice
krštenja kralja Klodviga, u Parizu protiv njega zajedno demonstrirali
masoni, anarhisti i drugi ljevičari. Ne čudi stoga da je Ivan Pavao
II. u prosincu 1996. odbio primiti orden Galilea Galileija “za širenje
ideala bratstva i razumijevanja među ljudima”, koje mu je dodijelio
Veliki Orijent Italije.
43 Thomas Patrick Melady (bivši američki veleposlanik u Vatikanu)
svjedoči ovo: “Nije više tajna kako sam u Rim poslan s uputama da
utječem na Vatikan da ne podrži raspad Jugoslavije.” (Slobodna Dalmacija,
broj od 16. srpnja 1998., s. 45.)
44 Iračka katolička redovnica s. Lusia Markos Shammas ističe sljedeće:
“Embargo je stanovit zločin koji se ne može opravdati. Ako Amerika
prednjači u zagovaranju ljudskih prava, američki političari ih u
praksi ubijaju... Očekivali smo da zapad ima više duha, ali sve
upućuje da je to goli interes bilo koje vrste samo ne one koja štiti
običnoga čovjeka. Dovoljan je pokazatelj da u Iraku mjesečno umre
4.500 djece zbog američkih sankcija. Od početka uvođenja embarga,
u sedam godina, umrlo je više od milijun ljudi od gladi. I onda
se postavlja pitanje: Tko to zagovara ljudska prava? Kome su to
nevini ljudi krivi? Kome su kriva tek rođena djeca ili ona školske
dobi? Tu nema nikakva opravdanja... Dovoljan je pokazatelj da kilogram
brašna u Iraku stoji jedan dolar, a mjesečna je plaća dva dolara.
I kako onda preživjeti.” (Glas Koncila, broj 45 od 8. studenoga
1998., s. 7.). Ivan Pavao II. je javno upozorio da Amerika nema
pravo napadati Irak samo zato što eventualno posjeduje oružje za
masovno uništenje dok se to oružje ne koristi. Osim toga oružje
za masovno uništenje posjeduju i druge zemlje, ali od toga nitko
ne pravi problem.
45 Svi su citati doneseni prema tekstu Marijana Gabelice pod naslovom
Urota tvoraca “Novoga svjetskog poredka” (II). Politički zatvorenik
(Zagreb), VII/1997., 66, 4.-5.
46Takvi se svećenici prepoznavaju po tome što politiziraju s oltara
, pišu i propovijedaju fraze o ljubavi ili se pokušavaju baviti
znanošću / uglavnom oni koji su studirali na Zapadu!/. A kršćanstvo
nije riječ bez djela, ni diplomacija, ni znanost nego isključivo
realiziranje svetosti. Svećenici koji ovu Isusovu istinu ne priznaju
najzaslužniji su za suvremeno degeneriranje kršćanstva. Pravi kršćani
svuda, pa i u Hrvatskoj, mole za obraćenje ovih katoličkih svećenika,
koji kao ni masoni, u dubini duše ne vjeruju da je Isus Bog.
47 Umberto Bossi zaključuje ovako: “Amerika se koristi i raznim
instrumentima kako bi zagospodarila svjetskim gospodarstvom, među
kojima je i globalizacija. Tako dolazi do procvata inicijativa masonskog
tipa koje potiču veliki međunarodni bankari. Postoji napad na našu
kulturu od više ili manje tajnih ili ezoteričnih udruženja. Vidimo
veliku aktivnost udruga kao što su Soroptimist, Lions, Rotary i
udruge koje potiču tu globalizirajuću kulturu. Ako je borba protiv
nacionalizma u ovom stoljeću imala smisla s obzirom na to da su
ovi, između ostaloga, bili odgovorni za grozote kao što su nacizam
i komunistički totalitarizam, danas se pod izlikom borbe protiv
nacionalizama u stvarnosti žele izbrisati narodi i kulture. No,
vladavina globalizacije bila bi još gora od bilo kakva nacizma ili
komunizma.” (Slobodna Dalmacija broj od 23. veljače 1999., s. 19.)
48 Dr. Marko S. Marković, Večnost Kosova. Preobražaj, Beograd, 1998.,
s. 10.-11.
49 Usp. Vladimir Solovjov, Kratka povijest o Antikristu. /Priredio
Josip Mužić/, ed. Parsifal, Ljubljana, 1988., s. 95.
|
