TKO I KAKO U SLOBODNOJ DALMACIJI HRVATIMA PROPAGIRA MASONSTVO?

I. Shvatljivo je da infiltracija masona među Hrvate nije mogla zanemariti Split (neke njegove gospodarstvenike i javne radnike, a posebno novinare), pa zato ne izgleda slučajnost da se u dnevniku Slobodna Dalmacija započeo 17. svibnja 2002. objavljivati feljton o masonima, koji je potpisao Stjepan Brzica (dalje: S.B.), a koji je tekst pun kleveta u odnosu na mene, a u svezi s mojom knjigom Masonstvo u Hrvata. Tu su moju knjigu određeni pojedinci žestoko napadali i u jugo-komunističkom režimu (kao na primjer agent KOS-a i okultist Radenko Radojčić u komunističkom Oku 1984.). Udbaški mentalitet lako se prepoznaje u strategiji optuživanja bez dokaza na način da okrivljeni dokazuje da nije kriv. S obzirom na napade s takvih ideoloških pozicija moje je djelo doživjelo sedam izdanja u osamnaest tisuća primjeraka i tako postalo dostupno svakom zainteresiranom Hrvatu da može provjeriti podatke o kojima pišem. Pretpostavka je da se za obradu svake ozbiljne teme, pa tako i ove, pisac dokazao znanstvenim radom. Međutim, spomenuti S.B. je umirovljeni novinar iz Sarajeva. Da nije kompetentan ni kao novinar pisati o ovoj problematici može se zaključiti čim se pročita početak njegova feljtona. On čitateljima sugerira neistinu kada piše o ukidanju čl. 2335 u Kodeksu kanonskoga prava tumačeći to u smislu da se može shvatiti kako Katolička crkva više ne zabranjuje katolicima učlanjenje u masonske lože. Njegov prijevod spomenutoga članka nije smisleno korektan, a tumačenje da se «taj kanon odnosio samo na masonske disidente, a ne na masoneriju kao takvu, jer su njeni ciljevi obrnuti od onih koji se sankcioniraju» plod je njegove fantazije. Posve obratno: taj se članak odnosio baš na masonstvo kao takvo, na svaku ložu u svijetu i svaki katolik onoga trenutka, kada je postao član neke lože odmah je bivao izopćen iz Katoličke crkve. Ukidanjem citiranoga članka stajalište Crkve u odnosu na masonstvo ni do danas se nije u biti izmijenilo, kako to on uvjerava. Tako je i pokojni mason Branimir Horvat u razgovoru za Vjesnik u broju od 13. lipnja 1992. tvrdio da je Papa Ivan Pavao II. u novom Kodeksu kanonskoga prava „ukinuo ekskomunikaciju". Ova tendenciozna masonska sugestija nije istinita. Sveta kongregacija za nauk vjere izdala je u Rimu, dne 26. studenoga 1983. Deklaraciju o masonskim udruženjima, koju je potpisao kardinal Joseph Ratzinger, a koja glasi: "Postavljeno je pitanje, da li je izmijenjen stav Crkve prema masonskim udruženjima, s obzirom da se u novom Zakoniku kanonskog prava ono izričito ne spominje. Ova sv. Kongregacija u stanju je odgovoriti, da tu okolnost treba pripisati prosudbi Redakcije kojom se ona vodila; jer je to isto učinila također s ostalim udruženjima, preko kojih je šutnjom prešla tim što su uključena u šire kategorije. Stoga ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih udruženja, jer su njihova načela uvijek smatrana nespojivima s naukom Crkve; pa, radi toga, upis u ta društva ostaje zabranjen od Crkve. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima teško griješe i ne mogu pristupati na sv. pričest. Mjesne crkvene oblasti nemaju ovlaštenja da donose o naravi masonskih udruženja prosudbu koja bi stavljala izvan snage ono što je gore određeno u skladu s Deklaracijom ove sv. Kongregacije." (Zbigniew Suchecki, La Massoneria mile disposizioni del "Codex iuris canonici" del 1917 e del 1983. Libreria editrice Vaticana, Rim, 1997., str. 110.-111.). O tome uskoro izlazi na hrvatskom jeziku posebna studija doktora kanonskoga prava Jure Brkana.
Kada je meni osobno, u doba stvaranja Tuđmanove Hrvatske, iz inozemstva ponuđen ulazak u ložu i to tako da u novoj državi pokrenem određenu masonsku inicijativu, otputovao sam u Rim i obratio se msgr. dr. Milanu Simčiću (tada podtajniku Kongregacije za kler pri Svetoj Stolici) za savjet. Msgr. Simčića upozorio sam na mogućnost da bi novo hrvatsko masonstvo možda moglo koristiti hrvatskoj državnoj ideji, kao što je srpsko masonstvo oduvijek služilo srpskim nacionalnim interesima. On mi je kategorički odgovorio da je katoliku zabranjeno učlanjenje u ložu. Poslušao sam Simčića (koji i danas prebiva u Rimu) a poslije sam proučavajući metafiziku masonstva shvatio da Katolička crkva tako postupa i zato jer se u masonstvu Isus Krist tretira samo kao jedan od velikih proroka, dok kršćanstvo (katolicizam, pravoslavlje i protestantizam) smatraju Isusa Krista jedinim pravim Bogom. Kršćaninu je masonstvo nepotrebno i zato jer su sve pozitivne etičke norme, koje propovijeda masonstvo, odavno sadržane u judeokršćanskoj Bibliji.
S. B. piše da ga je na pisanje o masonstvu potaknuo «jedan tekst iz Dnevnog lista koji izlazi u Mostaru, od 19. prosinca 2001. godine u kojemu se opširno hvali i propagira knjiga Ivana Mužića Masonstvo u Hrvata. Njena osnovna teza je da su hrvatski masoni glavni krivci naše tragične prošlosti.» Iz ove se rečenice može zaključiti da on moju knjigu, dokumentiranu na 700 stranica velikog formata, sudi po tekstu o toj knjizi, koji je objavljen u jednom dnevnom listu, a normalno je pisati o nekoj knjizi samo na temelju vlastite obrade te knjige. S. B. dalje nastavlja: «U tekstu se podvlači da je dr. Franjo Tuđman u razgovoru s Mužićem izrazio zabrinutost jer su zapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji s masonima iz oporbenih stranaka zasjedaju u istim ložama i primaju iste nadstranačke direktive, ali za Mužićeve teze ne postoji niti jedan valjan dokaz. Naprotiv, obnovljeni hrvatski masoni ističu svoju apolitičnost, dok su u politici bili njeni pojedini članovi, ali koji su radili u ime samih sebe i po svojoj savjesti bez utjecaja lože. Sudeći po prikazu, ta knjiga je tipična apologija prevladane prošlosti, koje se odrekla i sama Katolička crkva, a čije ideje imaju malo što sa suvremenošću. Ideje iz Mužićeve knjige su štoviše obojene rasizmom, čime se Mužić svrstava na stranu totalitarizma. Toj prepoznatljivoj i tipičnoj želji za opstanak na vlasti pod svaku cijenu potrebni su unutrašnji i vanjski neprijatelji, tajanstveni rušitelji i zavjerenici, što je svojstveno svakom totalitarizmu bio on fašistički, ili autokratski.»
Što se tiče moje knjige ona je davno ocijenjena kao najvrjednije djelo što je do sada napisano o masonstvu u Hrvata. Dr. Eugen Laxa (iz Brazila), engleski mason (najvišega stupnja) i povjesničar početaka hrvatskog masonstva, analizirajući moju knjigu zaključuje o njoj ovo: «Nije mi namjera da donosim posebni sud o ovom vrijednom djelu Ivana Mužića, koje je, u svojoj vrsti, najkompetentnije i najozbiljnije što se u današnjim prilikama može o tom predmetu pisati.» (Laxa u Predgovoru Masonstvu u Hrvata, VII. izdanje, str. 9.-14.). Predgovor IV. izdanju moje navedene knjige napisao je širom Europe poznati mason i veliki prijatelj Hrvata prof. dr. Leo Magnino iz Rima, koji je istaknuo da je moj rad «hvale dostojno djelo uglednoga hrvatskog povjesničara…uz krajnju nepristranost i zaista rijetku objektivnost». L. Magnino je, u masonskom glasilu za kulturu, posebno napisao da je moja knjiga “monumentalno djelo o masonstvu u Hrvatskoj…jedinstveno u svojoj vrsti, doprinos od izvanredne važnosti, da se bolje upozna masonstvo! (La cultura nel mondo, Rim, XXXVIII/1984,1,77.). Službeno glasilo austrijskoga masonstva zaključuje ovo:”Ovaj pisac izvanredno duboko je proniknuo u materiju i trudio se uglavnom s neočekivanom objektivnošću…Oslanjajući se prvenstveno na francuske izvore, on neobično pozitivno promatra slobodno zidarstvo. Međutim, u svojim zaključcima i on propisuje Kraljevskoj umjetnosti volju za moć u gospodarstvu i politici.”(Blaue Bläter, veljača,1985.,str.5.). Sve sam ove ocjene naveo zato da se vidi kako je moja knjiga ocijenjena kao znanstveno djelo, što znači da su moje prosudbe prošlosti hrvatskoga masonstva potpuno utemeljene. U tom smislu pisanje nekvalificiranoga S. B. o toj knjizi očituje se kao posve bezvrijedno.
S. B. posebno ističe da su ideje iz moje knjige obojene rasizmom, ali ne pokušava konkretizirati na kojim se stranicama knjige taj rasizam očituje. Bratoljub Klaić tumači pojam «rasizam-rasnu teoriju» ovako: «reakcionarno fašističko shvaćanje po kome rasna svojstva pojedinih naroda odlučuju o toku historije (kod toga svaki svoju rasu smatra najvrednijom).» (B. Klaić, Rječnik stranih riječi. Zagreb, 1986., str. 1133.). Među slobodnim zidarima pripadnici su svih naroda, a to znači i svih rasa. Ako su ideje iz moje knjige obojene rasizmom, onda se postavlja pitanje koji ja rasizam zastupam, a koje druge rase (crnu ili žutu) napadam. Budući da se u tom smislu ne može citirati nijedna moja rečenica to znači da S. B stvarno ne zna značenje pojma rasizma. Usput: je li možda izraz moje ksenofobije kada navodim kao poseban pozitivni primjer u povijesti hrvatskoga masonstva zajedništvo hrvatskih Židova i hrvatskih nacionalista u Zagrebu između dva svjetska rata? (Usp.: Mužić, Masonstvo u Hrvata, str. 211.-239.).
Za razliku od S. B. masone ne smatram uzorima, jer je masonska organizacija kao ljudsko djelo sastavljena samo od ljudi, koji u ložama, kao i svuda, mogu biti i dobri i zli. Normalno je da se s dobrim ljudima među masonima može ne samo dijalogizirati, nego i prijateljevati (kao što sam to i osobno prakticirao), ali to s povijesnim vrednovanjem masonstva u Hrvata nema veze. S nekim masonima, koji su opsjednuti patološkom mržnjom na katolicizam (što je na primjer u slučaju hrvatskoga masona Viktora Novaka) svaki je dijalog besmislen. Koliko su masoni bili “depolitizirani” dokazuje i primjer masona Dušana Tomića, koji je u ime jugoslavenskoga masonstva 1946. i 1947. tiskao, kao strogo interno izdanje, tri zločinačke publikacije protiv hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Ti pamfleti namijenjeni su i dostavljeni svim vodećim masonskim središtima po svijetu. Dr. Leo Košuta je to pronašao u trezoru Nacionalne biblioteke u Parizu, poslao meni osobno i tada su ti materijali objavljeni u Hrvatskoj (1994.) kao reprint “za znanstvenu upotrebu” i to s Pogovorom (na talijanskom jeziku) nadbiskupa dr. Frane Franića.
Radi čitatelja, kao rezultat moga istraživanja masonske problematike u Hrvata donosim samo kao jednu od sigurnih sinteza sljedeći zaključak: U povijesti hrvatskoga masonstva od Frana Folnegovića u XIX. stoljeću, pa u tijeku XX. stoljeća pozitivno (u hrvatskomu nacionalnom smislu) bilo je samo djelovanje VL Libertas, ali ona nije bila priznata od masonskih velevlasti. Službeno masonstvo u Hrvata u spomenutomu razdoblju bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, koju sam iznio:
1. protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države,
2. protukatoličko jer je htjelo svim sredstvima odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata.
Ove sam zaključke nepobitno dokumentirao u svojoj knjizi. Slobodni zidar Eugen Laxa o prošlosti hrvatskog masonstva misli kao i ja, pa zaključuje ovako:
«…Prva hrvatska loža, 'Hrvatska vila', dotično 'Ljubav bližnjega', osnovana je pod masonskim vrhovništvom madžarske Velike lože.Suočena s vladajućom konstelacijom u zemlji, hrvatsko je masonstvo tada podržalo političku ideologiju Koalicije. Otada datira u našem masonstvu jugoslavenska misao, koja se poslije izrodila u slijepo masonsko prihvaćanje Aleksandrova integralizma i velikosrpske dominacije... Dok su masonske lože diljem svijeta zadržavale i čuvale svoj nacionalni karakter, Adolf Mihalić, jedan od prvaka (ne samo u vremenskom smislu) hrvatskog masonstva, izjavljivao je da on nije hrvatski mason, da je samo rođen u Hrvatskoj, da je samo slobodni zidar. Takav kozmopolitizam lako je doveo masone da budu plijen najprije madžarskih, a onda i srpskih masona da se, preciznije rečeno, uopće ne dosjete da osnuju, ako već hoće da budu masoni svoje neovisno hrvatsko masonstvo…U zagrebačkim ložama bile su zastupane sve grane privrede, slobodnih profesija, sudstva i uprave. I prema krnjem popisu članova, vidi se da su gotovo svi bili ugledni i sposobni ljudi. Velika je šteta, a možda i tragedija, što u nas ima u velikom broju renegata i ljudi koji ne znaju što su, a takvi su bili, u golemom broju naši masoni. Namjesto da pomognu svojoj zemlji, oni rade na njezinu uništenju. Samo da sebi olakšaju poslove i karijeru, oni tako svojoj domovini kopaju grob. Dobrotvorni i karitativni rad suvišno je spominjati, jer to iščezava u usporedbi sa zlom, koji su svojim političkim opredjeljenjem nanijeli svojoj domovini. Protucrkveno stanovište jedna je od značajki modernoga hrvatskog masonstva… A ni to nije bila zapreka za spomenutog Mihalića da izjavi, već davno prije I. svjetskog rata, da je masonstvu prvi cilj borba ne protiv klerikalizma nego protiv katolicizma. I dalje, pravoslavlje naših Srba na spretan je način znalo potpirivati tu hrvatsku slabost, sretno što je u hrvatskim masonima moglo nalaziti jeftine janjičare protiv Katoličke crkve. To je išlo tako daleko da je jedan vodeći srpski mason, nakon otklona konkordata 1937, javno rekao da su najveći neprijatelji konkordata bili hrvatski masoni, kao da su silom htjeli postati uz dinastiju, armiju i pravoslavlje četvrti stup velikosrpske Jugoslavije. A to našim vajnim 'hrvatskim' masonima sigurno može služiti samo na sramotu…Neizreciva je šteta što je hrvatsko masonstvo tako zatajilo i teško posrnulo na jugoslavenskoj ideji. Tako smo mi Hrvati opet jednom, kao toliko puta u svojoj teškoj prošlosti, bili na krivom mjestu u krivo vrijeme.» (E. Laxa, u knjizi: Mužić, Masonstvo u Hrvata, str. 9.-13.)
U svomu radu Tuđman i masonstvo napisao sam: «U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive.«. (Masonstvo u Hrvata, nav. dj., str. 626.). Iz navedenoga citata očito je da sam ja iznio Tuđmanovo razmišljanje, a ne vlastite teze, kako tvrdi S. B. Spomenuto Tuđmanovo mišljenje temeljilo se na vjerodostojnim informacijama o zakulisnoj politici masonskih čimbenika na Zapadu protiv priznanja neovisne hrvatske države 1991. O tim podacima raspolagala je vatikanska diplomacija i o tome su dokumentirano pisali Milan Simčić i dr. Ivan Fuček (profesor moralne teologije na Papinskomu sveučilištu Gregoriani u Rimu). Zbog te spoznaje Tuđman s pravom nije vjerovao masonima na Zapadu. On je također znao da u povijesti modernoga masonstva na svim prostorima u masonskim ložama sjede pripadnici raznih političkih stranaka, pa da ni u Hrvatskoj ne može biti drukčije. Znao je Predsjednik Tuđman i da su programi svih vodećih političkih stranaka na Zapadu u biti identični, što je teško shvatiti kao puku koincidenciju. Osim toga, on je i načelno u odnosu na masone trebao biti posebno oprezan. Srpski povjesničar i sveučilišni prof. dr. Bogumil Hrabak na jednom predavanju, koje je održao o masonstvu u svibnju 1994., na tribini Studentskoga kulturnog centra u Beogradu zaključio je sljedeće: «Problemi nastaju zbog toga što se radi o nadnacionalnoj organizaciji sa više ili manje izraženim principom nadređenosti, tajnim direktivama, skrivenim odnosom snaga i u sladunjave oblande uvijenim tajnim projektima. Tu uvek postoji prostor za 'velika iznenađenja', 'čudne obrte' i 'neočekivani razvoj događaja'. Vi možete misliti da dobro poznajete 'svoj teren, 'domaću konfiguraciju', to jest odnos snaga i osnovne težnje masonerije u svojoj zemlji, ali ne možete znati kakva će direktiva doći sa strane i šta će sa njome biti proizvedeno.»
To što masoni oduvijek ističu svoju tobožnju apolitičnost u stvarnosti ništa ne znači jer im to samo naivci vjeruju. Dostupna arhivska masonska građa, na primjer iz hrvatskih i srpskih arhiva, svjedoči da su se masoni, posebno u Jugoslaviji između dva rata, gotovo samo politizirali. Osim toga, masoni, koji su napustili lože u pismenim izjavama, od kojih sam neke i citirao, svjedoče o maksimalnoj političkoj angažiranosti masona po svijetu. Uostalom da su masoni apolitični rad loža i imena članstva ne bi sakrivali kao najstrožu tajnu! Postavlja se pitanje na temelju kojih informacija S. B. može tvrditi da «obnovljeni hrvatski masoni» (ako se njegova i inače loša stilizacija odnosi na njih!) rade (on piše 'radili') u svoje ime i po svojoj savjesti 'bez utjecaja lože'. Znači li to da on pojedinačno pozna svakoga hrvatskog masona i da mu je svaki od njih to potvrdio? Što se mene osobno tiče zanima me povijest, dakle prošlost, a to znači da djelovanje masona u sadanjoj hrvatskoj državi nije predmet moga interesa, ali se nadam da hrvatski masoni neće nastaviti s politikom svojih pokojnih predšasnika, koji su samo služili tuđinskim političkim interesima.
Kada S. B. piše o želji za opstanak na vlasti čitatelju zdrava razuma nije jasno je li to u Mužića prepoznatljiva želja za opstankom na vlasti (na kojoj on nikada nije bio) ili to želi neka rasistička, totalitarna ili ksenofobična struktura.
II. S. B. u drugom nastavku svoga feljtona nastavlja s već poznatom «metodologijom», pa jedan moj tekst interpretira ovako: «Po Mužiću su masoni graditelji novog svjetskog poretka, predstavnici velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim onih čiji je samo jedan roditelj Hrvat, potom potomci jugounitarističkih i masonskih predaka. Mužić je očito svoje spise sastavljao pod jakim utjecajem dnevne politike te oni kao takvi ne mogu biti ni vjerodostojni ni objektivni.». Moj izvornik glasi: «Masonski graditelji 'novoga svjetskoga poretka' motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Predstavnici tih snaga u Hrvatskoj (i to, dakako, iz oba spola) potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka.».
Ne ulazeći u nepreciznu interpretaciju moga izvornika neshvatljivo je kakve veze ima moje navedeno utvrđenje (svakome Hrvatu lako provjerljivih činjenica) s utjecajem dnevne politike na takvo moje pisanje. Na mene nije mogla utjecati dnevna politika jer su tadanji hrvatski političari u problematici masonstva bili neznalice, pa sam samo ja mogao utjecati na njihovo mišljenje o masonstvu. Osim toga S. B. spominje moje «spise», a kako je najveći dio mojih «spisa» o masonstvu nastao je u doba komunističke Jugoslavije bilo bi zanimljivo znati kako je ta stvarnost mogla utjecati na moje pisanje o masonstvu. Moguće je raspravljati samo o istinitosti moje konstantacije i to na temelju analize stvarnoga stanja. U svezi s tim konkretiziram, prema pouzdanim statističkim podacima, radi ilustriranja, sljedeću činjenicu: Na dan 31 prosinca 1989. bilo je 854 djelatnika u Službi državne sigurnosti SR Hrvatske. Njihov nacionalni sastav bio je ovakav: Hrvata 51,28 %, Srba 29,03 %, Jugoslavena 15, 92%, Crnogoraca 9, Muslimana 8, Mađara 5,Slovenaca 2, Makedonaca 1, ostalih 7. Dne 30. svibnja 1990. od navedenih djelatnika ostalo je u Službi zaposleno njih 750. Dakle: U samim temeljima obavještajne obrane Tuđmanove Hrvatske nastavili su djelovati starojugoslavenski kadrovi, od kojih veliki broj uopće nisu bili Hrvati. Zar je možda ksenofobija iznošenje ovako žalosne hrvatske prošlosti?
Postavlja se pitanje da li S. B. u prva tri nastavka feljtona, u kojima spominje mene, iznosi uopće i jednu točnu tvrdnju o masonstvu. Tako tvrdi bez dokaza i sljedeće: «Pokušao sam pronaći kako je protumačen pojam masonerija u Enciklopediji Leksikografskog zavoda, ali je jednostavno taj pojam zaobiđen, jer vjerojatno tada nije bilo uputno ma što napisati o masoneriji. To je donekle i razumljivo jer je masonerija u Hrvatskoj i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije bila zatrta. Stoga je svaka aluzija da je masonerija kumovala obnovi Jugoslavije besmislena, prvo zato što nije postojala, a drugo zato što je bila progonjena od svih komunističkih i desničarskih režima.» Točno je da masonstvo u komunističkoj Jugoslaviji službeno nije postojalo, ali nije bilo «zatrto» što je vidljivo iz službene dokumentacije tadanje UDB-e, koju sam osobno objavio pod naslovom Masoni u Hrvatskoj 1918.-1967. (Split, 1993., i 1997.). Starojugoslavenski masoni zauzimali su utjecajne položaje u Titovoj Jugoslaviji, posebno u JAZU i na Sveučilištu u Zagrebu. (Meni su na fakultetu u Zagrebu predavala četiri profesora masona!).
III. S. B. u trećem nastavku tvrdi da sam masone optužio «i za sarajevski atentat, što je također obmana». Međutim, na temelju posebno velike dokumentacije (iznesene od 243. do 273. stranice knjige) zaključio sam ovo: «Očito je, da iza izvršitelja atentata nije stajala srpska vlada…Ni jedan od atentatora nije bio mason… Navedenu grupu atentatora pripremio je i naoružao mason Tankosić, koji se najviše angažirao u pozadini ovog atentata…Dio inozemnog masonstva (posebno u Madžarskoj i Francuskoj) želio je da nestane Franjo Ferdinand već zbog njegova fanatičnog rimokatolicizma, koji je on doživljavao kao idealni temelj i budućnosti Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, dok se ne dođe do eventualne dokumentacije, na temelju postojećih materijala može se zaključiti da su masoni bili sudionici u atentatu i to u smislu da su nadahnuli atentatore da izvrše atentat i pomogli im u pripremanju atentata.» (Usp. Masonstvo, str. 107. do 171.). Iz ovoga moga citata jasno je koliko tendenciozno S. B. interpretira moj tekst. S. B. propovijeda i ovo: «Vrhunac galamatijasa u knjizi Masonstvo u Hrvata Ivana Mužića je atribuiranje masonima atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu.» Smisao riječi “galamatijas”, između ostaloga, znači: «zbrka riječi, nesuvisli, nerazumljivi govor ili spis, besmislica, nesmisao, 'trpanac', 'kupusarija', « (Klaić, nav. dj., str. 465.). Moj zaključak na temelju dostupne građe (obrađene u knjizi na stranicama od 243. do 273.) je ovaj: «Kralj Boris, u jednom intimnom razgovoru u Sofiji, kazao je kralju Aleksandru, da su ga masoni 'snubili', ali da on nije ušao u ložu. Aleksandar mu je odgovorio da će izgubiti glavu, hoteći mu reći da masoni ne trpe kralja, koji nije mason. Aleksandar je priznao Meštroviću da je bio mason, ali da je 'istupio'. Meštrović je zaključio da bi Aleksandar gonio masone da je ostao živ. Trumbić, navodeći sve ovo, zapisuje da su masoni ubili kralja Aleksandra, jer ih je ostavio, a da su oni imali udjela i u sarajevskom atentatu. Činjenica je, da je kralj Aleksandar svojom nezavisnom i tadašnjim masonskim interesima protivnom politikom bio postao masonstvu tolika smetnja, da se u nekim najvišim masonskim krugovima (Jan Masaryk) razmišljalo o tome, da mu se oduzme život. Mjere kraljeva osiguranja od francuske vlade, u kojoj je bio ministar unutrašnjih poslova masonstvu odani Albert Sarraut, bile su unatoč višestrukim upozorenjima, da će biti izvršen atentat, tako simbolične, da Francusku čine suodgovornom za atentat. Međutim, svi ovi elementi nisu dovoljno konkretni, da se samo iz njih može sa sigurnošću utvrditi i masonsko sudjelovanje u zavjeri protiv kralja Aleksandra, ali je masonsko sudjelovanje u tome veoma moguće.» (Masonstvo, str. 273.). Očito je, kako S. B. prezentira moj tekst, da on ili moju knjigu stvarno nije čitao ili nije mogao shvatiti što pišem. U svakom slučaju, ako on uopće zna smisao riječi “galamatijas”, imat će prigodu obrazložiti svoju tvrdnju na sudu, dakako ako bude imao hrabrosti odazvati se pozivu s obzirom da prebiva u Bosni i Hercegovini.

Ivan Mužić

P.s.
Ovaj moj odgovor Slobodna Dalmacija, odnosno urednik Feljtona odbili su objaviti u cjelosti i tako su tiskanjem jednostranog teksta dezinformirali javnost. Autor podnosi kaznenu tužbu protiv S. B. radi kaznenog djela klevete, a protiv Slobodne Dalmacije tužbu za naknadu štete u iznosu od sto kuna. Tužitelj je, između ostaloga, to obrazložio ovako:
“Glavni urednik lista Slobodna Dalmacija je Dražen Gudić, a urednik feljtona Jakša Fiamengo, koji su se, što je veoma indikativno, suglasili da se pisanje S. B. tiska, a nisu htjeli objaviti tužiteljev odgovor…
Tužitelj potražuje simboličan iznos od sto kuna, kojim će raspolagati tako da plati misnu intenciju za one Hrvate, a posebno novinare koji pripadaju bilo kojim okultnim društvima u Hrvatskoj, a koji su Hrvati u tim društvima eventualno opsjednuti od đavla, da Bog istjera iz njih demone, tako da ne mogu okultnom infekcijom širiti zarazu među svoje bližnje u hrvatskom narodu.”